Prošloga tjedna gradonačelnik Istočnog Sarajeva Ljubiša Ćosić zatražio je zaustavljanje radova na produženju staze Međunarodne zračne luke Sarajevo. Naime, on je izjavio da se Gradska uprava Istočnog Sarajeva obratila Vladi Republike Srpske te entitetskim institucijama - Ministarstvu prometa i veza, Upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove te inspekciji, piše Večernji list BiH.
Nada se da će institucije onemogućiti produženje staze. Ova je informacija tek dočekana s medijskim evidentiranjem. Iz “zapadnog”, odnosno Grada Sarajeva spominjale su se ekonomski koristi jer bi produženje staze omogućilo slijetanje većih zrakoplova i izravnih letova za SAD, dok su pak iz Istočnog Sarajeva tražili da se malo vrati kotač povijesti pa se precizno utvrdi međuentitetska crta. Problem je, dakle u “granici”.
Apsurdi glavnog grada
E, sada, dovoljno je samo odmaknuti se oko 120 kilometara jugozapadnije. U Grad Mostar. Zamislite da je, primjerice, Marko Đuzel, aktualni direktor Zračne luke Mostar, koja se konačno postavlja tamo gdje joj je mjesto s brojem operacija i putnika, uputio zahtjev za produženje piste, a da su mu pak iz “istočnog” Mostara osporili takvo što. A postoje više nego opravdani razlozi za to upravo zbog potencijalnih dolazaka većih zrakoplova. Posve izvjesno bi se u slučaju takvog “sukoba” stavova aktualizirala priča o podijeljenome gradu, ismijavali bi se svi apsurdi, i to upravo od “mainstream” javnosti koja stoluje u Sarajevu. A sve se to očito radi kako bi se daytonska realnost koja postoji s granicom, i to ne bilo kakvom, nego entitetskom, adresirala nekome drugome. Naime, sudbina Sarajeva odnosno Mostara, kakve danas administrativno poznajemo, nakon surovog rata određena je u Daytonu. Tada je glavni grad podijeljen na dva grada, Sarajevo i Srpsko Sarajevo, koje je poslije postalo Istočno Sarajevo, dok je Mostar barem formalno očuvan kao jedinstveno administrativno središte. U Sarajevu i Istočnom Sarajevu, iako ne mogu funkcionirati odvojeno zbog međusobne isprepletenosti, svejedno u jednome dijelu se izdaju dokumenti iz Republike Srpske, a drugome Federacije BiH. Vrijede posve različiti propisi. Za razliku od Mostara, u čijih sadašnjih šest izbornih područja vrijede jedni, jedinstveni propisi. Za razliku, međutim, od Sarajeva, Mostar je upravo zahvaljujući Statutu koji je nametnula međunarodna zajednica svejedno zadržao konture jedine višenacionalne sredine u kojoj su različiti, ali i zajednički identiteti snažno vidljivi. I to ne samo u vizualnome doživljaju nego u stvarnome životu. Jedino u ovome radu postoje kvote zastupljenosti triju konstitutivnih naroda i ostalih građana u institucijama, ponajprije Gradskome vijeću, koje najbolje pokazuje političko, nacionalno i kulturno bogatstvo. Za razliku od Sarajeva ili još manje Istočnog Sarajeva, koji su odavno postali ekskluzivni prostori za većinske narode. A što je vidljivo čak vizualno, kamoli institucionalno. Nedavno je Večernjak objavio popis zaposlenih u gradskim i županijskim institucijama u Sarajevu, gdje su Hrvati ili Srbi gotovo stvar statističke pogreške. Čak i unatoč tome što je Daytonskim sporazumom definirano kako će u izvršnoj vlasti biti zastupljeni pripadnici triju konstitutivnih naroda onoliko koliko su činili pučanstva po popisu 1991. godine. U Hercegovini, odnosno Mostaru, najlošiji je odnos prema najmanje brojnoj srpskoj zajednici, a što se vidi po broju zaposlenih u javnoj upravi. Pa čak i nedavni incident, koji je osudio mostarski gradonačelnik Mario Kordić, s prijetnjama, odnosno iscrtavanjem nacističkih obilježja pokazao je na određeni način odnos prema manjinskim zajednicama. Što nije iznimka samo za ovo područje.
Nove granice
Vjerojatno bi još lošije stanje bilo da se kojim slučajem realizirala inicijativa SDA prije desetak godina kada se predlagalo da se Grad Mostar preustroji najmanje u dvije općine. No, Mostar, unatoč brojnim ratnim ranama, pokazuje napredak. Pokazuje to i uklanjanje naziva ulica nazvanih po suradnicima nacista, dok se istodobno Sarajevo još uvijek “ponosi” nacističkim suradnicima i antisemitima poput Pačariza, Busuladžića i niza problematičnih likova, kakvo je bilo i dodjeljivanje naziva ulice po pokojnom generalu Mehmedu Alagiću, koji je pred Haaškim sudom bio optužen za brojne zločine počinjene nad Hrvatima u središnjoj Bosni. No, čak i unatoč tome što je u Mostaru očuvana inkluzivnost triju dominantnih nacionalnih zajednica, bošnjačka strana i dio međunarodne zajednice inzistiraju na donošenju novoga Statuta grada na Neretvi kojim bi se upravo moglo teoretski, ali i stvarno zaustaviti produženje piste Zračne luke Mostar, koja se doslovno nalazi na granici dviju nekadašnjih poslijeratnih općina. Iako se taj status naziva kompromisom i obvezom koju su potpisali bošnjački i hrvatski partneri iz SDA i HDZ-a BiH, jednako tako je bila obveza i osigurati legitimno političko predstavljanje Hrvata na svim razinama. Na to je zaboravila bošnjačka strana, ali i međunarodni dužnosnici.
