Deset je godina kako se u hrvatskim srednjim školama provodi državna matura kao ključni ispit kojim učenici gimnazija i formalno završavaju srednjoškolsko obrazovanje, a đaci strukovnih škola stječu preduvjete za upis na fakultet.
Najvažniji, pa time i najstresniji ispit učenicima nije najomiljeniji, ali je u desetogodišnjoj provedbi dokazano da je nužan. Uostalom, njegova metodologija podudara se s nacionalnim ispitima brojnih drugih država, ali i PISA rezultatima te obrazovnoj politici daje nedvojbene podatke o kvaliteti sustava.
Drugi je par rukava to koliko politika pažljivo iščitava te rezultate i po njima “intervenira” u obrazovanje, a posljednjih je tjedana aktualna i rasprava kojoj je tendencija ukidanje ispita zato što su učenici završnih razreda izloženi najgoroj školskoj godini u kojoj su više od mjesec dana nastave izgubili zbog štrajka, a sada i zbog pandemije. No ti razlozi nisu dovoljno dobri argumenti da se ukidanje državne mature uopće razmatra. Štoviše, šest je ključnih razloga zbog kojih se ne smije ukinuti.
1. Jednaka šansa za upise na fakultete
Ispit državne mature jedina je antikorupcijska mjera u obrazovanju koja funkcionira. Prije uvođenja državne matura se polagala u školi, a upisi na fakultete odvijali su se temeljem prijamnih ispita. Sastavljali su ih sami, a nerijetko se događalo da se na brojne fakultete upisivalo zahvaljujući raznim vezama, bez obzira na ishod prijamnih ispita. Tako bi bez prilike za visokim obrazovanjem ostajali oni koji su možda i imali znanje i volje studirati, ali nisu imali poznanstva. Državnom maturom uveden je identičan ispit na razini cijele zemlje, svim učenicima dana je jednaka šansa uzimajući u obzir cijelo četverogodišnjeg obrazovanje. Na tome ispitu imaju jednake kriterije ocjenjivanja, a po rezultatima jasnu informaciju koju su poziciju na fakultetu “zauzeli”. Po uspješnosti učenika na maturi ujedno se može pratiti i uspješnost rada u školama.
2. Ocjenjivanje znanja I prag prolaznosti
Državna matura objektivno je ocjenjivanje, lišeno dobrog ili lošeg odnosa učenika i nastavnika. Riječ je o ispitima visokog rizika, koji su dobro čuvani i pripremljeni te obuhvaćaju cijelo gradivo. Za svaku se generaciju pripremaju gotovo godinu unaprijed, a tek kada ih riješe učenici, rješavaju ih i ocjenjivači kako bi se postavio realan prag prolaznosti. Pitanja se, naime, ne ponavljaju pa ocjenjivači ne mogu imati svake godine jednak prag prolaznosti, već ga moraju prilagoditi težini zadataka dajući tako svim učenicima jednaku šansu da ispune kriterije. To omogućava učenicima realnu sliku znanja i pripremu za obveze koje ih očekuju na visokoškolskim institucijama. Već je sada državna matura pokazala da učenici koji su ocijenjeni odličnim u školi nemaju znanje za peticu, ali i da oni koji su u nekom predmetu imali zaključenu dvojku mogu ispit riješiti za odličan.
3. Realna slika uz smjernice za dalje
Državna matura pokazatelj je obrazovnog sustava. Svaka generacija ispite riješi drugačije i svaka pritom pokaže realnu sliku sustava. Posljednje dvije generacije, primjerice, otkrile su da se s njima ne radi na lektirnim sadržajima ili da se djela ne čitaju s razumijevanjem, kao i da učenici u velikoj mjeri jednostavne računalne operacije nisu svladali do kraja. S druge strane, državna matura pokazuje interese učenika prateći njihov odabir izbornih predmeta. Posljednje četiri godine ne idu linijom manjeg otpora i ne biraju lakše predmete kako bi što prije završili s ispitima, već one koji zahtijevaju trud i rad kako bi se upisali na željene fakultete. Upravo taj podatak treba biti smjernica srednjim školama kako inzistirati na što atraktivnijem sadržaju izbornih predmeta za koje učenici imaju interes, ali i na izboru što kvalitetnijeg kadra u tim predmetima.
4. Test uspješnosti đaka, ali I nastavnika
Svaka generacija ima detaljne rezultate uspješnosti. Oni su po svakom pojedinačnom učeniku dostupni svakom profesoru i ravnatelju nakon svih rokova mature i trebaju biti smjernica za kreiranje što boljeg obrazovnog sadržaja koji u našim školama doista treba biti lišen nepotrebnog. Uostalom, uspješnost učenika prikaz je i uspješnosti njegova nastavnika. Svaki učenik, naime, sam bira koje izborne predmete želi polagati na maturi, vodi se, dakle, vlastitim interesom i procjenom u kojem je predmetu bolji, a to je onda i zrcalni prikaz rada nastavnika koji ga je u tome kvalitetno usmjeravao. Ili mu je to trebala biti obveza, što je opet smjernica kojom bi se matura trebala voditi i kojom daje jasne upute obrazovnoj politici.
5. Nema petica koje nisu zaslužene trudom
Državna matura umanjuje pritisak na nastavnike. Da, s time se još suočavaju. Jer na državnoj maturi nema šanse da neki učenik dobije ocjenu koju ne zaslužuje i koja je iskamčena raznim pritiscima roditelja. Svi učenici imaju jednak start: unaprijed znaju koliko vremena imaju i koliko ih zadataka očekuje i to je njihova prilika da pokažu znanje, a ne da se hvale prosjekom.
6. Konstanta u sustavu koji bi svi mijenjali
Svaka generacija ima svoje strahove prije mature i svakome je to najgora godina. No matura se u najmanjoj se mjeri odnosi na gradivo četvrtog razreda. Upravo suprotno, odnosi se na gradivo cijelog školovanja i procijenjena znanja koja temelje imaju i u osnovnoškolskom sustavu. Uspjeh ovisi o radu, trudu i razumijevanju učenika, a oni su često bolji od onoga kako ih politika procjenjuje. Svaki učenik mora imati barem dvije šanse, što mu matura pruža, pokazati da može ostvariti ono sto si je zacrtao na svom obrazovnom putu. Realna procjena znanja koju učenik ima puno je vrednija od precijenjene petice. Uostalom, državna matura jedina je konstanta obrazovnog sustava koji godinama mijenja svaka stranka, a nijedna temeljito.
