Molitvom i bacanjem bijelih ruža u Neretvu na mjestu pogibije, GO Mostar HRS-a je jučer u Mostaru odao počast ubijenim fratrima i civilima koje su ubili zločinci iz partizanskih postrojbi na dan 14. veljače.
Pri ulasku u Mostar 14. veljače 1945. i u danima nakon, partizanske postrojbe su likvidirale veliki broj civila i hercegovačkih franjevaca. Kukavički i bez ikakve milosti su ubijeni: Provincijal fra Leon Petrović, fra Grgo Vasilj, fra Bernard Smoljan, fra Kažimir Bebek, fra Jozo Bencun, fra Rafo Prusina i fra Nenad Pehar.
Kazivanje svjedoka
Povjesničar i svjedok vremena fra Bazilije Pandžić je u svojim knjigama svjedočio o masovnim ubijanjima godine 1945. ne samo franjevaca, koji su za vrijeme fašističke okupacije u svojim odajama skrivali mostarske Židove i pravoslavce, nego i brojnih vjernika katolika i muslimana iz Mostara i okolice. U razdoblju od 1941. do 1952. u BiH smrtno je stradalo 160 katoličkih svećenika i 9 časnih sestara. U II. svjetskom ratu i poraću stradalo je oko 10 posto našeg puka. Iz Hercegovine stradalo je oko 16.000 vjernika. Godina 1945. bila je najteža.
U večernjim satima sinoć je u franjevačkom samostanu u Mostaru održana misa zadušnica za sedam pobijenih franjevaca koje su partizani ubili 14. veljače 1945. godine. Koncelebriranu svetu misu predvodio je gvardijan fra Iko Skoko.
U prepunoj crkvi, svojom nadahnutom propovijedi gvardijan Skoko se osvrnuo na nemile događaje koje su u crno zavile mnoge hercegovačke obitelji, ali i crkvenu zajednicu. - Prošle nedjelje u Širokom Brijegu, koje je žrtvoslovno mjesto naše Provincije, obilježili smo 71. obljetnicu ubojstva naših 66 hercegovačkih franjevaca svetom misom zadušnicom koju je predvodio naš provincijal o. fra Miljenko Šteko. Večeras ćemo moliti za sedmoricu naše braće koje su komunisti ubili na današnji dan 1945. godine ovdje u Mostaru, te za ostale fratre, svećenike, časne sestre i sve naše vjernike stradale u II. svjetskom ratu i poraću, te za žrtve Domovinskog rata. Zacijelo, II. svjetski rat i poraće bili su najteže razdoblje u povijesti našeg naroda u BiH. U razdoblju od 1941. do 1952. u BiH smrtno je stradalo 160 katoličkih svećenika i 9 časnih sestara. U II. svjetskom ratu i poraću stradalo je oko 10% našeg puka. Iz Hercegovine stradalo je više od 16.000 vjernika.
Godina 1945. bila je najteža. Samo u toj godini ubijena su 104 svećenika. Toliki broj stradalih nije slučajnost, nego dobro isplanirano uništenje naše Crkve i našeg narodnog bića. Međutim, narod koji ima dušu ne može se ubiti ni uništiti. Narod koji se čvrsto veže uz Boga unatoč svim slabostima, grijesima, poteškoćama, svim križevima i svim progonima, zatiranjima i mučenjima, ne može se ubiti ni uništiti jer ima dušu.
Đavao uvijek traži priliku za kušnju kako u životu pojedinaca, tako i u životu skupina i zajednica. Ni jedan pojedinac, ni jedna skupina te ni jedna zajednica nisu oslobođeni te prve kušnje. Đavao ponavlja u raznim prilikama čovjeku i njegovim skupinama kušnju “bit ćete kao bogovi”. Jednostavno možemo reći kako je povijest svjedokinja tih kušnji, tj. ljudskih popuštanja kušnji da budu svjedoci smo kako je komunistički režim prihvatio tu kušnju. Htjeli su “biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo”. Nisu molili kako moli psalmist u 141. psalmu: “Ne daj da mi se srce zlu prikloni da bezbožno počinim djela opaka” ( Ps 141,4). Oni su srce zlu priklonili i bezbožno počinili djela opaka.
Iz svoga sustava, iz svoga života, prvo su uklonili Boga, a zatim su uklanjali sve što je pripadalo Bogu. Htjeli su izgraditi gospodarske, političke i društvene strukture bez Boga. Na tom putu smetali su im svi oni koji su se trudili biti Božji i sve ono što je ukazivalo na Boga. Zato im je smetala Crkva, posebno Katolička! Zato su im zasmetali fratri, svećenici, časne sestre i vjernici koji su htjeli služiti i moliti se Bogu. Nemilosrdno i bez ikakva suda, sustavno su ih ubijali. Htjeli su stvoriti čovjeka po svome modelu, bez dostojanstva, bez savjesti, bez odgovornosti…
Zato su počeli ubijati fratre u Širokom Brijegu, Mostaru, Ljubuškom, Hercegovini i dalje… Ubili su 66 naših hercegovačkih fratara. Stradalo je 66 fratara i Bosne Srebrene. Stradalo je za vrijeme komunizma u našem narodu oko 600 svećenika, više nego u drugim europskim narodima. Počeli su uklanjati i sve što je ukazivalo na Boga.
Tko spaljuje knjige?
Christian Johann Heinrich Heine napisao je 1821.: “Tamo gdje spaljuju knjige na kraju će također spaljivati i ljude.” Za partizane možemo reći i suprotno.
Tamo gdje spaljuju ljude, na kraju će spaljivati i knjige. Partizani su u Širokim Brijegu ubili i spalili naše fratre, a onda su zapalili i sve knjige. Što se dogodilo u našem samostanu u Mostaru na današnji dan prije 71 godinu na Čistu srijedu, 14. veljače 1945., partizani su ušli u Franjevački samostan sv. Petra i Pavla u Mostaru oko 14 sati. U prostoriji u prizemlju - zbornici – u kojoj su skupili fratre došao je naoružani jedan oficir i vojnik u 16 sati.
Oficir je razgovarao s provincijalom dr. fra Leom Petrovićem. Popisao je sve nazočne fratre i naredio da svi ostanu tu. On je otišao s popisom naglasivši kako će se vratiti za dva sata. Ostavio je vojnika sa “šmajserom” da nadgleda fratre. Nakon dva sata taj oficir, koji se zvao Branko Popadić, vratio se s nekoliko vojnika i počeo prozivku fratara. Prozvao je devetoricu: fra Lea Petrovića, fra Grgu Vasilja, fra Jozu Bencuna, fra Rafu Prusinu, fra Bernardina Smoljana, fra Kažimira Bebeka, fra Nenada Pehara, fra Zlatka Sivrića i fra Darinka Brkića. Prozvane je izveo na hodnik, u klaustar.
Oficir je počeo razgovarati s njima devetoricom u klaustru. Fra Zlatko Sivrić pokazao mu je propisnicu koju je njemu i fra Darinku Brkiću izdala OZN-a da mogu otići u Ljubuški. Kad je oficir pogledao propusnicu, pustio je fra Zlatka i fra Darinka da se pridruže fratrima koji su ostali u samostanu. U samostanu su ostali oficir i sedam vojnika. Oficir je rekao fratrima koji su ostali u samostanu kako se prozvanim i izdvojenim fratrima neće ništa dogoditi. Odvest će ih samo na ispitivanje i vratiti.
Nakon što su vojnici jeli, izveli su iz samostana sedmoricu prozvanih i izdvojenih fratara. Ispred samostana svezali su ih žicom i odveli. Odveli su ih prema Starom Čekrku, ubili su ih i ubacili u hladnu Neretvu. Fratri se nisu nikada vratili u svoj Samostan sv. Petra i Pavla, kako je obećao oficir
Branko Popadić. Sutradan, u četvrtak 15. veljače 1945. fra Pavo Dragićević i fra Gaudencije Ivančić otišli su u partizansku komandu pitati što je bilo sa sedmoricom odvedenih fratara. Tadašnji komandant odgovorio im je kratko: “Kad ja doznam, javi ću vam.” Nikada nije javio. Ali, sigurno je znao što se dogodilo s fra Jozom, fra Leom, fra Rafom, fra Bernardinom, fra Grgom, fra Kazimirom i fra Nenadom. Nakon ubojstva naših fratara počeli su “laži govoriti usta njihova, a desnica krivo prisezati”. Naša ubijena braća, a i mi, molimo psalam 141.: “Zloći njihovoj oprijet ću se uvijek svojom molitvom.” Zacijelo, tko gradi bez Boga sigurno ne voli ni čovjeka. Ljubav prema Bogu i bližnjem ostaje prva i najveće zapovijed. I ne može se ljubav prema Bogu odijeliti od ljubavi prema bližnjemu, a niti se može odijeliti ljubav prema bližnjemu od ljubavi prema Bogu. Braćo i sestre, nismo ni mi danas oslobođeni kušnji. I nama i našim skupinama i zajednicama se na svakom koraku nudi đavolska kušnja “bit ćete kao bogovi”. Ta kušnja rađa ohološću i egoizmom u nama i u našim zajednicama. Molimo za Božju milost da nam pomogne u tim kušnjama, kako nama osobno, tako i našim zajednicama. Korizma koju smo započeli je kako, reče papa Franjo u svojoj buli ‘Lice milosrđa’,“povlašteno vrijeme u kojemu će se slaviti i iskusiti Božje milosrđe”. Neka nam Isusove riječi iz današnjeg evanđelja budu snaga i orijentir kroz ovu korizmu, preporučio je na kraju gvardijan Skoko.
