Papinski arhiv – kako ga je, umjesto Tajni, sada prozvao papa Franjo vrativši mu zapravo prvobitni naziv “privatni”, odnosno papin – otvoren je znanstvenicima 1881. godine, ali i sam arhiv, a posebno njegov sadržaj, ostao je misterij za široku javnost do naših dana. Nije ni čudo, u njemu je 85 kilometara dokumenata po stalažama, pa i podzemnim prostorijama Vatikana. Iako je mnogo toga iz arhiva i objavljeno, za većinu Vatikanski arhiv predstavlja tajnovitost, posebno “uzmu li se u obzir i brojni pseudopovijesni i pseudoarhivski romani koji su objavljeni u posljednje vrijeme i pozivaju se na Vatikanski arhiv”, kako kaže Sergio Pagano, pročelnik arhiva, bez spominjanja autora takvih romana kao što je, recimo, Dan Brown.
U Papinskom arhivu originalni su dokumenti o konklavama, hereticima, templarima, križarskim ratovima, sve do onih iz Drugog svjetskog rata. Neki su pisani u šiframa, neki na pergameni, a potječu iz vremena od VIII. stoljeća do danas. Dokumenti opisuju povijest ne samo Europe nego i cijeloga svijeta i često su mijenjali povijesne navode kako bi izlazili na svjetlo dana. Iako, i kada dokument negira ili izokrene ono što se mislilo o nekom događaju, nastavlja se vjerovati onome što se tijekom povijesti pripovijedalo o određenom događaju, a ne arhivskom dokumentu. K tome, arhivski dokument treba i znati čitati, staviti ga u kontekst i povezati s drugima.
Što će se otkriti o Stepincu?
Prije nego što spomenemo koji navodi iz arhiva najviše golicaju maštu, navest ćemo još neke pojedinosti kojima se rukovode oni koji arhivom upravljaju. Primjerice, kada znanstvenicima treba pružiti priliku da počnu proučavati neke arhivske dokumente. Sergio Pagano citira velikog talijanskog arhivista Elija Lodolinija koji se protivio otvaranju mogućnosti proučavanja dokumenata datumski preblizu određenom povijesnom događaju. Londolini je smatrao da takav slučaj izaziva želju da se dokument uništi ili da ga se “zagadi”, iskrivi, prilagodi. Tog se pravila i danas drže i u Vatikanu. Premda samo papa može donijeti odluku kad će se znanstvenicima otvoriti mogućnost konzultiranja dokumenata iz određenog razdoblja, ipak se slušaju savjeti arhivara i povjesničara.
Papa Lav XIII. prvi je 1880. donio odluku da se arhiv otvori znanstvenicima od 1881., i ta je gesta izazvala polemike u to doba. Nekima je bilo premalo to što je otvoreno samo razdoblje arhiva Pavla V. (1605. – 1621.) pa se nisu mogli vaditi kosturi iz ormara iz godina koje su slijedile. Drugi su smatrali da javnost ne treba doznati povijesnu istinu. Sličnim se argumentima barata i danas.
Od vremena Lava XIII. do danas arhiv je povećan čak 15 puta. Do tada arhiv je pohranjivao samo dokumente četiri nuncijature, odnosno tri u starim državama Apeninskog poluotoka i one u Varšavi. Danas su tu pohranjeni dokumenti iz 90 nuncijatura. U Vatikanskom arhivu nalaze se dokumenti iz gotovo svih zemalja sa svih pet kontinenata. Nema zemlje na svijetu koja nije imala neki odnos sa Svetom Stolicom – ili preko nuncijatura i apostolskih delegata ili drugih papinih poslanika. U arhivu su pohranjeni dokumenti raznih institucija i to ne samo Rimske kurije već i raznih kongregacija koje je osnovao još Siksto V. (1585. – 1590.) i zaklada. Tu su dokumenti Prvog i Drugog vatikanskog koncila, samostana, vjerskih redova, opatija itd. Posebno je zanimljiva kolekcija pergamena koja je do 1798. čuvana u dvorcu Sant’Angelo (izgrađen 123. poslije Krista kao grobnica rimskog imperatora Hadrijana, a tijekom stoljeća je mijenjao namjenu). Arhiv, dakako, nije mrtav, konstantno pristižu dokumenti kurijalnih organa i papinskih predstavništava u svijetu. Samo u posljednjih šest godina arhivirano je više od 10.000 dokumenata od kojih svaki u prosjeku ima 500 listova, dakle stiglo je pet milijuna listova, odnosno deset milja pisanih stranica.
Lav XIII. otvorio je arhiv sve do 1815. godine, kada je održan Bečki kongres, a sada je papa Franjo otvorio arhiv pontifikata Pija XII. (1939. – 1958.). Obično se arhiv otvara najmanje 50, a najviše 100 godina od završetka nekog povijesnog razdoblja ili pontifikata. Koliko znanstvenika dolazi konzultirati arhiv? Odmah nakon prvog otvaranja, onoga Lava XIII., dopušten je 1882. godine ulazak 27-orici znanstvenika, zatim se, u razdoblju 1958. – 1967., prešlo na 400-500 znanstvenika godišnje, a u posljednjih deset godina u prosjeku je bilo po 1300 znanstvenika godišnje s po 40-50 dnevno sve do 60-80 dnevno u nekim mjesecima. Najviše znanstvenika bilo je 1999. kada je ušlo ukupno 1444 znanstvenika. Ima li privilegiranih posjetitelja – istražitelja?
– Otkad sam pročelnik, odnosno od 1997., ali to je vrijedilo i prije, nitko nije privilegiran – odgovorio je Pagano i naglasio kako se svi moraju pridržavati usvojenih pravila. Samo postulatori kauza za proglašavanje nekoga svetim mogu konzultirati i dokumente iz još zatvorenog razdoblja. To znači da je Jure Batelja, postulator kauze za beatifikaciju kardinala Stepinca, kojeg je na tu funkciju 1991. promaknuo tadašnji zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić, mogao pristupiti i dokumentima vezanima za tu kauzu, kojima ostali znanstvenici nisu imali pristup. To dopuštenje mu je, prema pravilima Vatikanskog arhiva, trebalo odobriti državno tajništvo, a ne pročelnik arhiva. Postulatori se moraju obvezati da će držati u tajnosti dokumente koje su mogli konzultirati kako tijekom tako i poslije kanonskih procesa beatifikacije i kanonizacije. Moglo bi se pretpostaviti da je Batelja zatražio taj “privilegij” dobivanja i onih dokumenata o Stepincu koji drugima nisu bili dostupni.
Koja se razdoblja najviše traže za izučavanje? Najviše se istražuje o povijesti srednjeg vijeka, pa o suvremenoj. Posebnu pažnju izaziva sve vezano za templare. Znakovita su dva dokumenta iz razdoblja 1308. – 1311. godine. Prvi je tzv. pergament iz dvorca Chinon u Francuskoj kojim se čelnike templara odriješilo, a drugi o procesu protiv reda templara. Taj proces napisan je na 60 metara dugom smotuljku. Čelnici templa (hrama) odriješeni su u kolovozu 1308. godine. Templari su već bili podvrgnuti procesima francuskih inkvizitora i pod mučenjima su priznali svoje grijehe. Papa Klement V. je polovinom kolovoza 1308. uputio trojicu kardinala koji su trebali ispitati petoricu glavnih čelnika templara (Hugues de Perraud, Raimbaud de Caron, Geoffroi de Charny, Geoffroy de Gonneville i Jacques de Molay) u dvorac Chinon, gdje ih je kralj Filip IV. Lijepi držao zatočenima. Nakon mučenja priznali su grijehe i dobili odrješenje.
Intrigantni spisi o templarima
Od tog trenutka samo ih je papa mogao ponovno integrirati, ali pod uvjetom da ne opovrgnu priznato, jer bi time ponovili grijeh, a to bi ih odvelo izravno na lomaču. Zapravo Klement V. nije znao sve što je Filip IV. Lijepi pokrenuo protiv templara. Francuska inkvizicija je po nalogu kralja vodila procese protiv templara, kojima je onda Filip IV. Lijepi zaplijenio sve bogatstvo. Klement V. nastojao je izvući templare iz građanskih procesa i poništiti one koje su protiv njih izrekli francuski inkvizitori. Proces protiv templara formalno je započeo 22. studenoga 1309., a njihova obrana bila je sve snažnijom. No, pariški nadbiskup Philippe de Marigny, vjeran kralju Filipu IV., 11. svibnja 1310. sazvao je koncil svoje biskupije u Parizu koji je osudio 54 templara koji su pod mukama 1307. priznali svoje grijehe, ali su zatim papinim izaslanicima opovrgnuli ta priznanja. Nakon što su na lomači spaljena 54 templara, ostali su odustali od svega, te je između studenoga 1310. i lipnja 1311. godine više od trećine od ukupno 600 templara dobrovoljno došlo na sudove i priznalo grijehe. U suprotnom bi bili spaljeni. To 231 dobrovoljno priznanje grijeha nalazi se na 60 metara dugom pergamentu, u smotuljku koji će sada prvi put biti izložen javnosti. Stoljećima se smatralo da je papa Klement V. izopćio templare. O tome su pisane i knjige.
No, talijanska znanstvenica Barbara Frale, koja je u Vatikanskom arhivu počela raditi 2000., objavila je u kolovozu 2008. u vatikanskom glasilu Osservatore Romano kako “originalni dokumenti procesa protiv templara otkriveni u Vatikanskom arhivu dokazuju neutemeljenost optužbi za njihovu herezu”. Proučavala je upravo pergamenu iz Chinona, koju je otkrila u arhivu 2001. Barbara Frale kaže kako zapis na toj koži pokazuje kako je papa Klement V. 1308. udijelio oprost velikom meštru templara Jacquesu de Molayu kao i ostalim templarima koje je Filip IV. izveo pred sud služeći se inkvizicijom. Klement V. otklonio je s templara svako njihovo izopćenje i vratio ih u zajednicu s Katoličkom crkvom. Klement V. jedan je od avignonskih papa i živio je pod snažnim utjecajem francuskog kralja. Tako su i zapisi o tim godinama bili “prilagođavani”, a to su činili i povjesničari.
Navodno je veliki meštar Jacques de Molay malo prije nego što je umro na lomači prokleo njegove progonitelje: “Papa Klement, Guglielmo di Nogaret (kancelar kralja Filipa IV.), kralj Filip... citirat ću vas da se predstavite pred Božjim sudom kako biste odgovarali za svoje gnusno djelo! Prokleti! Prokleti! Budite prokleti do 13. generacije”. Klement V. umro je nešto kasnije od infekcije, Filip IV. umro je nakon pada s konja u lovu na divlje svinje, Nogaret je bio misteriozno ubijen 33 dana nakon lomače u Parizu na kojoj su bili templari. Zatim se svemu dodaje i priča o Charles-Henriju Sansonu, krvniku koji je na giljotini odrubio glavu kralju Luju XVI. Prije nego što je otpustio giljotinu, Sanson se sagnuo i šapnuo kralju: “Ja sam templar i tu sam kako bih proveo prokletstvo Jacquesa de Molaya.”
Dakle, uvijek se mogu pronalaziti dokumenti koji mijenjaju percepciju povijesnih događaja. Tu je i drugi najstariji dokument na mongolskom jeziku, poruka koju je papi Inocentu IV. napisao 1246. mongolski kralj Güyük Khan. Zatim, Michelangelova pisma te spisi sa suđenja astronomu Galileu Galileiju. Srednji vijek se, zapravo, završava otkrićem Amerike i to svjedoči bula Inter Caetera pape Aleksandra VI. iz 1493. godine o otkrivenom Novom svijetu, Americi. Kristofor Kolumbo je 12. listopada 1492. usidrio svoju karavelu Santa Mariju pokraj otoka Guanahani (sada otok države Salvador) i taj trenutak bio je početak nečeg novoga, prije svega suočavanja Europe s novim ljudima, drugim civilizacijama. Poslije povratka Kolumba u Europu, u ožujku 1493., papa Aleksandar VI. (Španjolac Rodrigo de Borja), na zahtjev španjolske kraljevske kuće, koja se pribojavala teritorijalnih pretenzija koje je pokrenuo portugalski kralj Ivan II., objavio je više dokumenata, od kojih je najvažnija bula Inter caetera obznanjena 4. svibnja 1493., kojom je španjolskoj kraljevskoj kući davao sve otoke i zemlje otkrivene ili koji će biti otkriveni zapadno od pogranične crte Sjeverni pol/Južni pol, odnosno pravac udaljen oko 100 liga (nekadašnja jedinica za mjerenje udaljenosti) Azorskih otoka i Zelenortskih otoka. To je bula kojom je podijeljen svijet i kojom se zatražilo pokrštavanje. U njoj je i pohvaljeno djelovanje Kolumba. Ta bula također prvi put izlazi iz Vatikana na svjetlo dana.
Tek ćemo ga smisliti
U arhivu se nalazi i pismo 12 kardinala koji obavještavaju pustinjaka Pietra Angelerija da su ga izabrali za papu nakon 27 mjeseci sastančenja. O razlozima njegova odustajanja još se izučava, a tema je bila posebno aktualna kada je Benedikt XVI. najavio svoj odlazak u mirovinu.
Mnogi smatraju da će otvaranje arhiva o vremenu papinstva Pija XII. pripomoći procesu njegove beatifikacije jer će se dokazati da je pomagao Židovima za vrijeme Drugog svjetskog rata. Već drugog dana otvaranja Papinskog arhiva, dakle 3. ožujka, objavljen je tekst Johana Ickxa, direktora arhivske sekcije odnosa državnog tajništva s drugim državama, o pronalaženju imena 4000 Židova koji su molili papu Pacellija za pomoć, a da im je pomogao. Priključena je optužba protiv mons. Ottavianija da im je nabavio lažne dokumente kako bi ih dao smjestiti u posebne zgrade. Rimski rabin Riccardo Di Segni kaže kako je to objavljivanje zapravo bumerang jer ne razjašnjava mnogo o stvarnom postupku Vatikana. Zašto je papa Pio XII., primjerice, dopustio ili na neki način pokušao spriječiti da nacisti iz Rima u Auschwitz 16. rujna 1943. u vlaku od 28 vagona otpreme 1022 Židova u konclogor, kaže Di Segni. Dakle, rimski Židovi odgovornim za svoju sudbinu drže Pija XII.
Proces za njegovu beatifikaciju pokrenuo je Pavao VI. u rujnu 1976., odnosno devet godina poslije smrti Pija XII. Pokrenut je biskupski proces koji je odmah naišao na otpor židovske zajednice. Ivan Pavao II. 1990. proglasio je Pija XII. Slugom Božjim, a u prosincu 2009. Benedikt XVI. pripisao mu je “herojske vrline”. Tijekom putovanja u Svetu zemlju u svibnju 2014. papa Franjo je na pitanje u kojoj se fazi nalazi proces beatifikacije Pija XII. kazao kako je kauza otvorena. “Ja sam se informirao. Ne postoji još ni jedno čudo koje mu se pripisuje, a ako nema čuda, ne može se ići naprijed. Kauza tu stoji, a da bi se išlo naprijed, mora postojati najmanje jedno priznato čudo. Ja ne mogu misliti hoću li ili neću proglasiti ga blaženim. Proces je spor”, kazao je tada papa Franjo, a od tada se stvari nisu promijenile.
Prema dojmu koji se stječe, i proces kanonizacije kardinala Stepinca još će dugo trajati, bude li uopće završio. Uvijek će biti onih koji će kazati zašto nije pokušao zaustaviti deportaciju osoba u Jasenovac. A uvijek će biti i onih koji će biti nezadovoljni otkrivenim dokumentima u arhivima jer oni donekle mogu promijeniti opću percepciju nekog povijesnog događaja
