Herceg Novi je grad sunca, mimoza i stepenica. U tom prelijepom mediteranskom gradu rođen je sveti Leopold Bogdan Mandić. Svećenik od svoje 24 godine – kapucin u Padovi. Bogdan je tamo, uz kršteno, uzeo i germansko ime Leopold, što u prijevodu znači “hrabar u narodu”.
Govorio je: “Iz Padove ne mogu pobjeći, hoće me ovdje, ali ja sam kao ptica u krletki, moje je srce uvijek tamo preko mora.”
Nesvjestan svoje svetosti bio je nostalgičan. Mnogi njegovi zapisi svjedoče o tome: “Ja živim za svoj narod. Molim Blaženu Gospu da mi isprosi milost, da, kada ispunim svoje poslanje u Padovi, mogu ponijeti svoje bijedne kosti među svoj narod za dobro njihovih duša.”
Njegov narod nije dočekao njegove kosti, vratio mu se u očuvanom tijelu sveca, kome treba odati počast, pustiti suzu uz doticaj sarkofaga, obilazeći njegovu vječnu uzvišenost. Diviti se snazi Božjeg duha.
Bogdan - dakle, od rođenja - Bogom dan, bio je petnaesto od šesnaestero djece Petra i Dragice Mandić. Sva djeca bračnog para Mandić, deset kćeri i šest sinova, krštena su u crkvi svetog Jeronima. (Tko bude izučavao rodoslovlje kroz raznu drugu literaturu i pisane publikacije, naići će na podatak da je Bogdan jedanaesto od dvanaestero djece). Da je istinit podatak koji iznosim, pozivam se na kazivanje i knjigu dobivenu na dar, od gospodina Lazara Seferovića, koji je “San mladog B. M” posvetio “Uglednom pjesniku N. G”.
Očito, zabunom. Ali onom vrstom zabune koja godi. Još potvrđuje kako treba sve provjeravati, pa i moju tvrdnju da u uglednoj obitelji Mandić nije bilo samo dvanaestero nego šesnaestero djece.
Da uvjerim čitatelje i potvrdim kako sam u pravu, nabrojat ću im imena.
Sinovi: Ivan, Antun, Andrija, Nikola, Petar i Bogdan.
Kćeri: Eleonora, Anđelija, Eugenija-Izabela, Eugenija, Marija, Ana, Marija-Amalija, Lujza, Antonija i Ana-Nenada.
Družeći se sa svojom “crnogorskom braćom” po estetskim i duhovnim interesima, bio sam zadivljen kad su me u ljeto 2011. godine odveli do Škvera.
Pokazali su mi rodnu kuću svetog Leopolda. Ne znam kako je izgledala onog 12. svibnja 1866. godine kada je u njoj rođen mali Bogdan, ali danas je to oveća žuta trokatnica koja dominira tim predjelom. Naš Mostarac, trenutačno u statusu, privremeno odsutnog iz rodnog grada, slikar i pisac Minja Bojanić čudi se: “Nekog natpisa o njegovom rođenju, na tom vremešnom zdanju, naravno, još nema. Zašto ?”
A u tom istom zdanju, nekad davno, kada je bila u drukčijem ruhu, u svojoj mladosti, živio je njihov najpoznatiji likovni stvaratelj, dugovječni meštar od mašte, slikarski genij i akademik Vojo Stanić.
Njegova znamenita slika “Sveti razgovori” prikazuje sv. Leopolda, blaženu Ozanu Kotorsku, blaženog Gracija s Mula i časnu sestru-pjesnikinju Ana Mariju Marović. Čudo ljepote smješteno je na oltarskom zidu crkve Gospa od Škarpjela.
Tada, prije pet godina, Minja Bojanić izrekao je neporecivu misao, koja mi danas odzvanja, kao potvrda onog duhovnog stanja, koliko smo još daleko od ekumenizma i jedinstva svih kršćana. Onog uzvišenog kršćanskog jedinstva za koje se sveti Leopold zalagao čitav svoj život. “No, izuzev jednog broja katoličkih vjernika, širem auditoriju ovdje u njegovom zavičaju gotovo je nepoznat njegov životopis”, tom prigodom šapnu mi na uho Bojanić.
Nadam se da će događanja nedavno u Zagrebu i Dubravi, u Godini milosrđa, “otvoriti oči” i njegovim zavičajnim nasljednicima, pa će mu posvetiti više pozornosti i poštovanja. Uvijek mi je bilo čudno da u Herceg-Novom postoji spomenik našem pjesniku Aleksi Šantiću, a nemaju nikakav spomenik svetom Leopoldu. Nema čak ulice posvećene svecu. Povijesne nepravde ne može izmijeniti nekakav lažni “ugledni pjesnik”, čak i veći društveni uglednici od odvjetnika koji skromno bilježi. No, baš zato treba pisati o nekim stvarima jer se ne sudi samo u sudnicama nego i u glavama svakog od nas.
“Istina nikad ne stari, ona je uvijek u modi”, zadivljen sam da je nešto ovakvo izrekao baš on, moj omiljeni svetac, koga uvijek pogledam kad uđem u dom Topića, u kojem stvara naš ‘meštar od kista’, dobro znani Marin.
Istina o svetom Leopoldu je istina o životu na ovim prostorima, kroz povijesne mijene. Zato tu istinu treba uvesti, ne kao modu koja ima tendenciju često se mijenjati, nego kao modu koja uvijek opstaje uz uvažavanje zadatosti i činjenica koje ne smiju ovisiti o političkim ili religioznim uvjerenjima.
Svima nama u životu najvažnija osoba je majka. Tako i malom Bogdanu kojem je događaj već u osmoj godini života odredio životni put.
“... Starija sestra me uzela za ruku i povela župniku crkve sv. Jeronima da se ispovjedim zbog bezazlenog prijestupa. Bio sam grubo kažnjen da klečim na kamenom podu crkve. I tada sam se upitao, zašto me je tako kaznio, jer sam bio suviše mali za takvo nešto. Rekao sam tada majci plačući da ću jednog dana postati propovjednik, kako bih ljude tješio i prihvatio s praštanjem. Dugo me držala u naručju bez riječi i ja sam tada osjetio utjehu njezinog srca. To je nagovijestilo moj budući put i moju sudbinu...” (iz sjećanja Bogdana Mandića).
Bogdanova majka je i sama bila izuzetno pobožna, pa u nastavku citiranih sjećanja još nekoliko puta ponavlja da njoj duguje sve što je u životu postigao, a što je glavno, postao je svećenikom već u 24. godini svog zemaljskog trajanja.
Čak i kad je s ocem išao na jutarnje molitve, činio je to zbog majčine pobožnosti, prije svega, a tek onda radi navikavanja kroz autoritet muške prisnosti. Osobne nedaće od kojih je patio od rođenja donosile su mu vrlo izražene probleme u komunikaciji: govorna mana, hramanje zbog iskrivljene kralješnice, niži rast od ostalih vršnjaka. Majčina pobožnost bila je spas i utjeha.
Majka je omogućila svom hendikepiranom djetetu spoznati prave kršćanske vrijednosti.
Ambijent crkve sv. Jeronima, u kojem i danas dominira vrijedna slika “Sacra famiglia” (“Sveta Obitelj”) – venecijanska škola iz 18. stoljeća, nadahnjivao je Bogdana u njegovu rodnom gradu do njegove 16. godine.
A onda se otisnuo na sveti put – pobožnost prema Bogorodici privukla ga je u njezino naručje do kraja života.
Izabrao je najteži put, rigorozni franjevački red kapucina koji su živjeli u najvećim odricanjima, u teškim životnim uvjetima, s vrlo oskudnom i skromnom odjećom, i zimi i ljeti. Baš to je bila svjesna provjera vlastite snage duha i intelekta, život prepun svakodnevnih odricanja, uz molitve, pokoru i ispovijed za spas ljudskih duša.
Sve drugo je poznato. Nadvisio je sebe i svoje snove. Nadživio je sebe kao čovjeka. Vratio se na rodno tlo u ljudskom obliku, a ne samo s ostacima kostiju. Dokazom nekadašnjeg postojanja u neraspadnutom ljudskom tijelu. Relikvija. Sačuvano krhko tijelo. Sa srcem koje je i dalje u njegovim grudima.
I dok sveti Leopold zauvijek ostaje ovdje, u srcima ljudi koji ga štuju, premda, ponovno fizički napušta tlo Hrvatske, misli mi lete u njegov rodni grad, na topografsku relaciju : Topla - Škver.
...Ivo Andrić je deset godina živio u svojoj vlastitoj kući na Toploj. Lokacija rezidencija i otmjenih domova. Odatle se nobelovac, vjerojatno, svaki dan u redovitoj šetnji spuštao do obale, gdje je rodna kuća svetog Leopolda. “Izlaz na morsku obalu daje iluziju da putujemo k savršenstvu”, tako je opisao svoju emociju, dok je uživao u ljekovitim šetnjama.
Tu, u Herceg Novom pisao je svoj roman o našem hercegu Stjepanu Kosači. Smatrao ga je najkontroverznijom osobom naše srednjovjekovne povijesti. Svima nama treba biti žao što je taj roman ostao nedovršen. Andrića je osobito mučilo što su povjesničari dosta istražili o njemu, njegovu životu, čak i karakteru, ali o njegovu grobu ni danas ne znamo ništa.
Na kraju ovog skromnog zapisa otkrivam jednu tajnu za koju nemam nikakvih dokaza, osim ako mi čitatelj ne povjeruje..., na riječ. Riječ je mašta, ne mora uvijek biti potvrđena vidljivim dokazom.
Mislio je Ivo Andrić često o sv. Leopoldu Mandiću...
Ne samo o našem Kosači, dok se šetao, spuštajući se prema obali mora. Svoje posljednje stihove napisane u Beogradu smislio je tu na obali mora, blizu neobilježene rodne kuće našeg kapucina iz Padove...
“Ni bogova ni molitava!
Pa ipak biva ponekad da čujem
Nešto kao molitveni šapat u sebi.”
