U dva dana, samo s različitim godinama i okolnostima rata, 21. srpnja 1992. godine u Zagrebu, a onda i 22. srpnja 1995. godine u Splitu, tadašnji predsjednici Franjo Tuđman i Alija Izetbegović potpisali su dva vrlo slična sporazuma koji su imali posve različit učinak, piše Večernji list BiH.
Naime, u Zagrebu je potpisani sporazum bio o “prijateljstvu i suradnji” Hrvatske i BiH nekoliko mjeseci nakon što su vlasti u Sarajevu proglasile ratno stanje. Prvi sporazum nije rezultirao vojnom suradnjom zbog Izetbegovićeva kolebanja, budući da je i javno poručio kako nije “vrijeme za vojni sporazum, jer bi to srpski narod sigurno shvatio kao prijetnju”, zbog čega je, po njemu, “bilo bolje ostaviti još malo prostora za djelovanje međunarodnih čimbenika”.
Uvod u Ljeto ‘95.
Na oživotvorenje ove hrvatske ideje došlo se tri godine poslije nakon više desetaka tisuća žrtava, raseljenih, uništenih cijelih gradova i naselja. Dogodilo se to u Splitu nakon što je prethodno uspostavom Federacije BiH zaustavljen hrvatsko-bošnjački rat te se u cijelosti izmijenio tijek rata i odnosa u Bosni i Hercegovini. Splitski sporazum postignut je posredovanjem američke diplomacije i turskog predsjednika Süleymana Demirela kada je potpisana Deklaracija o oživotvorenju sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanje političkog rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice. Taj događaj u Villi Dalmaciji poznat je kao Splitski sporazum. Tada je dogovoreno zajedničko i koordinirano djelovanje hrvatskih snaga, koje su tada činili HV i HVO, te snaga Armije BiH. Na temelju toga sporazuma hrvatske oružane snage mogle su ući na teritorij BiH. Bio je to početak kraja srpske vojne dominacije u BiH. Na temelju toga sporazuma Hrvatska vojska i HVO započeli su operaciju Ljeto 25. srpnja 1995. godine kako bi se oslabio pritisak na Bihać kojemu je samo petnaestak dana poslije prijetila repriza iz Srebrenice. U toj operaciji, koja je trajala do 30. srpnja 1995., HV i HVO zauzeli su Bosansko Grahovo i Glamoč, što je bilo strateški važno kako bi se srpske postrojbe dovele u poluokruženje, ali, što je puno važnije, da dio svojih postrojbi iz okruženja Bihaća usmjeri u Dalmaciju zbog zaštite Knina, čiji je pad bio samo pitanje vremena. O ostatku povijesti uglavnom se sve zna, osim tek mitomanskih pokušaja dijela sudionika ovih borbi iz bihaćke enklave koji su tvrdili kako je zapravo Armija BiH oslobodila Hrvatsku, što je posve suprotno od riječi koje je prigodom oslobađanja spontano uputio general Atif Dudaković kolegi Marijanu Marekoviću.
Mitovi i 1993.
“Gospodine generale, dobrodošli. Čekali smo vas dugo, ali napokon smo se sreli”, rekao je tada Dudaković. Kada se s vremenske distance od 26 godina na taj događaj promatraju odnosi između hrvatske i bošnjačke strane, onda se može govoriti da oni nisu ni blizu toga povijesnog momentuma. Puno su bliži sredini 1993. godine kada su Hrvati i Bošnjaci vodili žestoke sukobe. Gotovo da se ni uloge danas nisu izmijenile, pa se umjesto saveznika daleko češće čuje retorika “udruženi zločinački pothvat”, i to prema strani koja je zaslužna što deseci tisuća ljudi nisu doživjeli sudbinu Srebrenice. •
