Uoči nove proslave Oluje, nakon 30 godina šutnje, odlučio je progovoriti prvi šef vojne tajne službe i Tuđmanov savjetnik za nacionalnu sigurnost Markica Rebić. O nepoznatoj pozadini Oluje, borbi za vlast nakon Franje Tuđmana, ali i svađi predsjednika i premijera oko izbora novog čelnika VSOA-e progovara u prvom televizijskom intervjuu s Andrijom Jarkom.
Tko bi trebao biti šef VSOA-e?
Nemam ja neki svoj prijedlog, ali sam zainteresiran kao kvalificirani promatrač. Kao čovjek koji se turdio da organizira, stvori obavještajni sustav. Ja samo mnogu govoriti o ponašanju odgovornih ljudi koji su dužni brinuti o nacionalnoj sigurnosti, posebno u vojnom dijelu.
Država uvijek živi u uvjetima kada budnost treba biti na visokoj razini, a sada mi se čini da predsjednik Vlade, Plenković, vodi jednu odgovornu politiku u pitanju nacionalne sigurnosti, u odnosu na Milanovića koji nije na razini odgovornosti.
Zbog čega?
Jer on spušta to pitanje. Ne raspravlja o tome tko će biti šef VSOA-e, on raspravlja o svojim odnosima s Banožićem i Plenkovićem. Svoje interpersonalne odnose s tom dvojicom stavlja u prvi plan što nije na razini odgovornosti po pitanju sigurnosti.
Zašto ste istupili u javnost nakon 30 godina?
Poslije Oluje imali smo period trijumfalizmna koji je kratko trajao. Mnoge europske zemlje u svom konceptu geopolitike prema zapadnom Balkanu nisu prihvatile Oluju, a mnoge je ne prihvaćaju ni danas. S time da postoji razlika među njima što se tiče gledanja na ta pitanja. Tada je krenulo - dobar je Tuđman, on je završio rat u BiH, potpisan je Daytonski sporazum, ali on je sada tvrd orah. Sada Hrvatska postaje dio politike rješenja zapadnog Balkana. U toj politici europskih zemalja nitko nije htio imat tvrdog, jakog političara. Tada dolazi do afere koja je bila predmet mog intervjua, tada sam mogao napraviti autonomiju jedne ljudske destrukcije, da parafraziram, kako su se ponašali akteri. Ali tada to nisam htio napraviti jer bih dolijevao ulje na vatru postojećeg kaosa koji je vladao u državi.
Žestoko ste prozvali neke osobe, rekli ste da su radili Tuđmanu o glavi, da su kovali urotu. Tko su ti ljudi i na koji način su to radili?
Nisam zadovoljan kako je to prezentirano u medijima. Ja nisam rekao da je netko od njih tada rušio Tuđmana. Svima je tada bilo ugodno u krilu Tuđmana, ali su htjeli preuzeti vlast nakon njega i tada su Ivića Pašalića percipirali kao najvećeg konkurenta. Bilo je tu niskih udaraca, ali političkih udaraca, što je folklor svake politike u jednoj demokraciji. Problem je nastao kada su oni to povezali s vojnom službom koja nikada nije sudjelovala u tome. Oni su to znali, ali su šutjeli. Kasnije je bilo rečeno da Hrvatsaka mora izručiti generale, reorganizirati vojsku pod navodne znakove, jer to znači umiroviti kadrove, sigurnosnosg sustava najprije, a onda i časnike itd, itd.
To je napravljeno sa sasvim drugim ciljevima, da se obezglavi ta jaka snaga, ta potencija koju je hrvatska vojska imala.
Prozvali ste nekoliko visaokih dužnosnika, a svi su vas demantirali. Kako to komentirate?
Najradije se ne bih osvrtao na te demantije. To su argumenti ad hominem. Zamislite kada netko kaže da me mrzi pa onda nastavlja svoj demantij. To je deplasirano. Ne želim nikoga vrijeđati.
U Hrvatskoj postoji uvriježeno mišljenje da su Amerikanci osmislili i proveli VRO Oluja. Vi kažete da to nije tako. Koja je njihova uloga?
Amerikanci nisu nimalo pomogli niti su ikada dali zeleno svjetlčo. ali kako uvijek postoji jedna službena politika, koju su Amerikanci plasirali, i u bilateralnim odnosma sa Hrvatskom, i u multilaterali s Njemačkom, Rusijom, Engleskom, Francuskom, rješenje je bilo mirno. Ona sintagma poznata kao i u Ukrajini danas - međunarodna zajednica čini značajne napore da , mirnim putem sredi… - taj mirni put bi nas odveo u ambis. Svi imaju i aparalelnu politiku, koja je tajna.
Englezi i Francuzi su tada htjeli podržati Srbe da osvoje Bihać, da naprave isti masakr kao u Srebrenici i tada proglase kraj rata, a to bi bila jedn apregovaračka pozicija koja bi im odgovarala. Ali opet, na međunarodnoj konferenciji koja bi se tada održavala, Hrvatska bi postala dio neke Jugoslavije u kojoj bi postojala mala-velika Srbija. Amerikanci bi se složili s time, ali imali su jedna problem. Ne postoji nijedan službeni dokument, nikakva tv izjava po kojoj bi Amerikanci podržavali vojno rješenje u SAO Krajinu. Čak je i predsjednik Tuđman se pažljivo izražavao. On je govorio - da pregovori, ali i pridržavamo pravo. Jedini službeni dokument sam ja načinio kada mi je došao američki vojni ataše i rekli su mi - ovo je službeno. Napravili smo zapisnik. Rekli su - ukoliko vi se odlučite na Oluju, i ako ona bude trajala do deset dana, i ako to bude u skladu sa Ženevskim konvencijama i pravilima o običajima ratovanja, tada ćemo mi spriječiti da vas vrate na početne pozicije. Zaista, nisu nas vratili na početne pozicije, ali su nas zaustavili u Banja Luci.
