Nedavno je, daleko od prevelike pozornosti, obilježen Dan prijateljstva oružanih snaga BiH i Turske na kojemu su predstavnici ove države iznijeli nekoliko krajnje neprihvatljivih, dapače, skandaloznih i uvredljivih, tvrdnji čiji je cilj opravdati otomansku okupaciju i stoljeća zločina počinjenih prema starosjediocima na ovim područjima, piše Večernji list BiH.
Na tome okupljanju i prigodnoj svečanosti održanoj u Domu Oružanih snaga BiH u Sarajevu nije bilo nikoga od predstavnika Hrvata i Srba, bilo da se radi o časnicima iz Oružanih snaga BiH ili pak Ministarstva obrane. No, svečanosti su prisustvovali ministar obrane BiH Sifet Podžić, načelnik Zajedničkog stožera Oružanih snaga BiH general-pukovnik Senad Mašović, veleposlanik Republike Turske u BiH Sadik Babür Girgin, vojni ataše pri Veleposlanstvu Republike Turske u BiH brigadir Mustafa Sitki Tatar, predstavnici turskih institucija i organizacija koje djeluju u BiH, brojni pripadnici Oružanih snaga Bosne u Hercegovine, zatim predstavnici turske vojne misije u BiH i drugi gosti.
Prigodni darovi
Tom prigodom veleposlanik Girgin je uručio dar ministru obrane BiH Podžiću, a vojni ataše Tatar je također dar uručio general-pukovniku Mašoviću. Skandalozne navode upravo je iznio vojni ataše Veleposlanstva Republike Turske u BiH.
Naime, brigadir Tatar je naveo zašto se obilježava Dan prijateljstva oružanih snaga dviju država. Po njemu to prijateljstvo seže iz vremena Otomanskog Carstva, odnosno rušenja srednjovjekovne države Bosne, odnosno Huma i Hercegovine te njihove višestoljetne okupacije koje je u pravome smislu bila tiranija prema većini stanovništva.
“Glavna tema našeg programa je prijateljstvo koje predstavlja osnovno uporište naših odnosa. Svojim dolaskom danas ovdje postali ste najveći dokaz da bogatstvo i snaga ovog prijateljstva započetog prije 558 godina sa sultanom Fatihom Mehmed-hanom, velikim vezirom Mahmut-pašom i zapovjednicima Isa-bega Ishakovića ne mogu biti sputani i ograničeni ratovima, državnim granicama ili zemljopisnim prostorima.
Ustvari, vrlo važno je neprestano imati na umu činjenicu da su svi nazočni u ovoj dvorani danas živi predstavnici ovog prijateljstva koje je počelo sa Sari Saltukom i kroz povijest se dodatno unaprijedilo i dalje se nastavilo s Gazi Husrev-begom”, rekao je Tatar. Dodao je kako se ljudi u BiH ne trebaju brinuti jer su prethodnici “ostavili u naslijeđe ove prijateljske i kulturne veze”. No, ovdašnja povijest, ako se gleda sa strane starosjedioca, ne izgleda ni blizu onako kako je portretira brigadir turskih Oružanih snaga. Dapače.
To znači kraj državnosti Bosne i Huma u tome srednjovjekovnome smislu. Uslijedila su stoljeća mraka i tiranije. Sam Sultan Mehmed II., zvani El-Fatih, 1463. osvojio je Bosnu, gdje je dao pogubiti posljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. On nije odmah protjerao sve kršćane nakon osvajanja Bosne iz čisto praktičnih razloga, a katolički svećenici obećali su mu vjernost te posredno i sudjelovanje u svojevrsnom primirivanju pobuna i poslušnost kršćana. Za vrijeme te vlasti Osmanlije su srušili brojne crkve i samostane.
Obnova nije bila dopuštena, ili tek samo na nekim mjestima, ali nije smjelo biti od kamena. Svaki pokušaj obnove s kamenom rezultirao je da su Osmanlije rušile objekt. Nakon rušenja crkava i samostana u Fojnici, u vrijeme osvajanja Bosne, franjevci su neke od njih obnovili.
Spali na desetinu
Jedan dio katoličkog pučanstva iselio se još tijekom turskih osvajanja bježeći pred neprijateljem, a veliki se dio zbog turskog jarma i gospodarskih neprilika iselio tijekom turske tiranije. Osmanska vlast je u početku bila sasvim podnošljiva i tolerantna. Na taj su način Osmanlije željele izbjeći moguće nemire u trenutku dok su osvajanja još trajala i ujedno izvući što više prihoda. Međutim, prestankom osvajanja, a time i gubitkom prihoda, turske su vlasti kršćanskom pučanstvu nametale sve veće obveze zbog čega se njihov položaj sve više pogoršavao.
Kršćani su smatrani nevjernicima i nazivani su rajom koja nije imala nikakvih prava. Oni su bili građani drugog reda, koji su se i izgledom morali razlikovati od Turaka, a prema turskim shvaćanjima, kao nevjernici, bili su nesposobni za vojnu službu te kao takvi nisu smjeli nositi oružje. Kršćani gotovo da i nisu imali nikakvih prava pred sudom kojim je predsjedao kadija.
O tome kakav je bio položaj kršćana, koji su uglavnom bili Hrvati katolici na području današnje Bosne i Hercegovine, govore podaci Katoličke crkve. Prije dolaska Osmanlija bilo je više od 820.000 katolika, a nakon pet stoljeća nasilja ostalo ih je svega 90.000.
