Netrpeljivost između Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića očito nije novijeg datuma i traje odavno. I to je njihova stvar. Oni najbolje znaju gdje je tijekom ispreplitanja njihovih karijera krenulo nakrivo. Netrpeljivost između predsjednika države i premijera, pak, traje već skoro godinu i pol, no dok je svedena na intelektualno pripetavanje, izazivanje i zadovoljavanje ega, to je opet njihova stvar.
No, netrpeljivost u koju je sada uvučen, htio – ne htio, vojni vrh i Hrvatska vojska, e to već nije samo stvar ovog dvojca. Granica surovog i brutalnog, ali i dobrog političkog fajta upravo je prijeđena i ulazi u zabranjene vode. Ni Milanović ni Plenković nemaju mandat za uvlačenje vojske i vojnika u politiku, niti oni smiju biti predmet politikantstva. Jer to bi već bilo poigravanje samim temeljima države.
I to im nitko neće tolerirati. U žaru međusobnog prekomjernog granatiranja naš premijer i predsjednik uoči obljetnice “Bljeska” zabrinuli su sve one dobre hrvatske ljude kojima je ostalo još malo svetinja, a HV je sigurno jedna od preostalih. Stavljati i upetljavati vojni vrh u poziciju da biraju koga će slušati prije, Banske dvore ili Pantovčak, nije niti fer niti se to radi.
Vojni vrh u Hrvatskoj nije samo apolitičan. On mora biti iznad aktualnih politika. U tom su “sektoru” stvari hijerarhijski postavljene i one su crne ili bijele i ne može biti sivih zona kao u politici. Vojska jednostavno brani državu, narod i njezine građane, i ništa više, niti manje. Vojnici biraju između politika samo na izborima, anonimno kao svi, ali kao vojni profesionalci sigurno neće birati između Plenkovića i Milanovića.
Kada je nakon trećesiječanjske promjene vlasti 2000. objavljeno pismo dvanaestorice poznatih i časnika HV-a, od kojih su neki bili umirovljeni, a neki aktivni, to je politika dočekala na nož, premda se radilo tek o vapaju ratnika koji su željeli sačuvati vrijednosti Domovinskog rata. I tražili od novih vlasti da prepoznaju opasnost haških suđenja i ne dozvole urušavanje uspjeha u ratu. Politika je pismo dočekala kao čin vojnog udara i časnici su pometeni.
Ne samo oni, jer nakon toga pod egidom smanjivanja HV-a i troškova, svoju vojnu karijeru završile su u sljedećim godinama na tisuće časnika i vojnika. No, svejedno, i u 2000-im vojni vrh činilisu sudionici Domovinskog rata, a ministri obrane uglavnom su imali vojne karijere. Nakon završetka mandata Ante Kotromanovića i Damira Krstičevića, ratnih zapovjednika, i stvarno i simbolično prestaje taj kontinuitet. Na čelu MORH-a sada je civil Mario Banožić.
I premda je i u hrvatskoj politici bio popriličan broj onih koji su imali vojnu karijeru i kao vojnici sudjelovali u Domovinskom ratu, to nije bio slučaj ni s Plenkovićem ni Milanovićem. Upravo zato u ovom politički “novom normalnom” Milanović, Plenković i Banožić u jedinstvenoj su životnoj prilici pokazati kako se brine o jednom od najvažnijih segmenata društva, vojnom. Dosadašnji njihovi rezultati u tome su poprilično slabašni.
HV zadržava svoj kronično nedostatni vojni proračun, koji je tijekom korone opet srezan, u pravilu se jače vojne nabavke i modernizacija odgađa ili svodi na simbolični napredak. HV je na prekretnici. Ili će je neambiciozni političari gušiti ili će napokon započeti smišljeni i planirani oporavak i razvoj. Zanemarivanje svoje vojske nije tek hrvatska stvarnost. Do jučer su u tom modu bile i glavnine vojski u Europi, pa i NATO-u. No, u zadnje vrijeme sada već većina članica NATO-a primjetno i brzo oporavlja svoje vojne snage. To isto čine i neutralne zemlje, kao i one svrstane.
Ne naoružava se dramatično brzo, dakle, samo Srbija, što nama iz razumljivih razloga bode oči, jer u ovoj godini diže vojni proračun za 44 posto i najavljuje vraćanje obveznog služenja vojnog roka, nego to, istina nešto manjom dinamikom, čine i ostali.
Dakle, da je otpočeo novi hladni rat i da je vrijeme za jačanje nacionalne sigurnosti, većini je jasno. U Hrvatskoj to još nije vidljivo. Oko toga što sve treba razviti, nadomjestiti i modernizirati unutar HV-a, nema nikakvih javnih rasprava, ali je tužna činjenica da je lakše navesti ono što ne zahtijeva drastične popravke. Nastup glavnog političkog dvojca u Okučanima prošao je u zdravoj atmosferi i na trenutak nisu frcale iskre. Je li to znak da Plenković i Milanović vide da kada su Domovinski rat i HV u pitanju moraju nastupati hladne glave, bit će uskoro jasno, pokažu li zajedništvo oko nabavke nove borbene eskadrile.
Izjava Milanovića u Okučanima da se “malo hrabrih ljudi ovdje borilo, mi ostali smo bili na Zrinjevcu, u Ženevi, kadrovskim službama” ohrabruje, no oni koji su sudjelovali u ratu ovdje će ga korigirati jer za Hrvatsku se nije borilo malo dobrih i hrabrih ljudi, nego naprotiv, puno dobrih i hrabrih. I baš zbog toga i zbog njih ovaj politički dvojac danas treba zračiti s više samopoštovanja i samopouzdanja.
