- Svi civili su pobijeni 8. i 9. rujna. Ubili su mi sestru koja je imala tri godine. Došla su trojica vojnika, pitali su gdje je stoka. Pokojni otac, djed i baka otišli su s njima. Ja, majka, sestra i brat smo čuli rafalnu paljbu. Brat je rekao ‘hajmo bježat, ovo nije dobro’. Rekao sam da idemo. Majka nije htjela, mislili su da neće ništa biti jer su i prije dolazili vojnici. Pobjegli smo u šumu. Iz sela se čula pucnjava sa svih strana. Sve su pobili - počinje svoju ispovijest Zoran Zadro koji je uz brata Gorana jedini preživio pokolj nad Hrvatima Grabovice koji je počinila Armija BiH 1993. godine. Pobjegli su oko podne toga dana, bježali su kroz šumu do predvečer, a onda se vratili do kuće susjeda Josipa Brekala. - Brat se spustio, vidio gadan prizor, Brekalovo tijelo. Tada smo shvatili da su i naše pobili. Vratili smo se u šumu, ali su nas vidjela dvojica vojnika Armije. Rekli su nam da stanemo ili će pucati. Bilo mi je svejedno. Došli smo do njih, plakali smo. Jedan od njih je rekao da nas nitko neće dirati, da se predstavimo kao muslimani u njihovom stožeru. Odveli su nas do kuće. Vidjeli smo tijela majke i sestre. Rekli su nam da ne gledamo. Moram reći da nas nitko nije maltretirao, ali su govorili da ne znaju tko je počinio zločin. U tom stožeru smo vidjeli i Ćelu koji je ubijen u Sarajevu. Pitao nas je tko je to uradio, mi smo rekli kako nismo vidjeli. Pitao nas je gdje imamo rodbine, rekli smo u Jablanici. Dva tjedna smo bili u Jablanici. I tu su bili korektni prema nama, ali su dovodili hrvatske zarobljenike i tu ih premlaćivali. Neki vojnik, zvao se Orhan, rekao je da to ne gledamo. Odvedeni smo u gornju Jablanicu, vodio nas je neki vojnih Špago. Tamo nam je bio stric. Tu smo bili cijelu 1993. godinu. Pred razmjenu zarobljenika smo odvedeni u Muzej u Jablanici. To je bila 1994. godina. Bili smo tu dvije večeri i mogu samo reći da je to bio logor, a ne sabirni centar kako neki sada govore - priča nam Zadro.
On i njegov brat još uvijek ne znaju gdje je vječno počivalište njihove majke, djeda i sestre. Danas živi u Mostaru, pokušava naći posao iako je fakultetski obrazovan. - Sramota je da se negiraju zločini. Dok svi ne priznamo da su počinjeni zločini neće biti mira ovdje. Sramota je od političke vlasti da mi danas nemamo nikakva prava na zapošljavanje, naknade. Prepušteni smo sami sebi - kaže na kraju Zadro. On će se danas sa svojim bratom ponovno pokloniti žrtvama Grabovice na godišnjicu zločina. Mnogo ljudi će danas proći kroz ovo mjesto. Samo rijetki će se opet vratiti u Grabovicu.
Šari mi je sada bolje neznam šta mu je bilo odjutros.