Gladomor ili holodomor, kako ga nazivaju Ukrajinci, bio je katastrofalna glad koja je zahvatila Ukrajinu 1932. i 1933. godine i odnijela živote između 3 i 7 milijuna ljudi. Ovaj strašni događaj nije bio tek posljedica loše žetve ili prirodne katastrofe, već rezultat politike sovjetskog režima pod vodstvom Josifa Staljina. Mnogi povjesničari, kao i ukrajinski narod, vjeruju da je gladomor bio namjerno izazvan kako bi se slomio ukrajinski nacionalni duh i eliminirao svaki oblik otpora sovjetskoj vlasti.
Gladomor je bio vrhunac politike prisilne kolektivizacije, kojom je sovjetski režim oduzeo zemlju ukrajinskim seljacima, prisiljavajući ih na to da se pridruže državnim kolektivnim farmama. Sve zalihe žita i hrane bile su oduzete, a ukrajinski seljaci, koji su se oduprli ili nisu mogli ispuniti kvote, bili su kažnjeni gladovanjem. U isto vrijeme Sovjetski Savez je izvozio žito u inozemstvo, dok su milijuni Ukrajinaca umirali od gladi. Vlasti su zaplijenile sve zalihe hrane, uključujući žito i stoku, ostavljajući stanovništvo bez osnovnih sredstava za život. Ljudi su bili prisiljeni jesti koru drveta, travu, pa čak i pse i mačke kako bi preživjeli. Tijela umrlih često su ostavljana na ulicama jer su preživjeli bili previše slabi da ih pokopaju.
Ovaj događaj ostavio je duboke rane u ukrajinskom kolektivnom sjećanju, oblikujući nepovjerenje i neprijateljstvo prema Rusiji koje traje do danas. Gladomor se u Ukrajini i nekim drugim zemljama prepoznaje kao genocid, iako Rusija i dalje osporava ovu interpretaciju, nazivajući gladomor posljedicom loše politike, ali ne i namjernim pokušajem uništenja ukrajinskog naroda.
Nakon gladomora, sovjetska politika prema Ukrajini nastavila se u sličnom tonu. Rusifikacija, koja je uključivala zabranu ukrajinskog jezika i potiskivanje ukrajinske kulture, bila je dio šire strategije Moskve da zadrži kontrolu nad Ukrajinom i spriječi razvoj ukrajinskog nacionalnog identiteta. Unatoč tome, Ukrajinci su nastavili očuvati svoj jezik, kulturu i osjećaj nacionalnog identiteta, što je dovelo do stalnog sukoba s ruskim vlastima.
Kada se Sovjetski Savez raspao 1991. godine, Ukrajina je postala nezavisna država. No, čak i nakon stjecanja neovisnosti, Ukrajina je ostala pod utjecajem Rusije, koja je smatrala ovu zemlju ključnim dijelom svoje sfere utjecaja. Ukrajinska težnja za članstvom u NATO-u i Europskoj uniji bila je doživljena kao prijetnja ruskim geopolitičkim interesima, što je dovelo do sukoba koji su kulminirali aneksijom Krima 2014. godine i izbijanjem rata u istočnoj Ukrajini.
Osim političkih i vojnih sukoba, ulogu u oblikovanju međusobnih odnosa igra i propaganda. Ruska državna propaganda često prikazuje Ukrajince kao fašiste i naciste, čime se podgrijava antagonizam među Rusima i stvara iskrivljena slika o Ukrajincima. Ova propaganda pomaže Moskvi da opravda svoje agresivne akcije pred domaćom javnošću, ali i dodatno produbljuje jaz između dvaju naroda.
Sukob između Rusije i Ukrajine nije samo rezultat trenutnih geopolitičkih okolnosti, već i duboko ukorijenjenog povijesnog sukoba. Gladomor je bio jedan od ključnih trenutaka u toj povijesti, ostavivši neizbrisiv trag u kolektivnom sjećanju Ukrajinaca i pridonijevši stvaranju osjećaja nacionalne posebnosti i otpora prema ruskom dominaciji. Dok se svijet suočava s posljedicama ovih sukoba, ključno je razumjeti da su odnosi između Rusije i Ukrajine oblikovani stoljećima sukoba, nepravde i borbe za identitet. Pitanje koje ostaje otvoreno jest: može li se ovaj povijesni ciklus mržnje i sukoba ikada prekinuti ili će prošlost i dalje biti temelj na kojem se gradi budućnost ovih dvaju naroda?
