Iako sam gradsko dijete, velik dio djetinjstva provela sam kod djeda i bake na selu. Osim omjera asfalta i zelene površine, velika razlika je bila i u tome koje ljude sam trebala pozdravljati u gradu a koje na selu.
Primjerice, u gradu je bilo očekivano pozdravljati ljude koje poznajem dok je na selu bilo pristojno pozdravljati sve ljude, neovisno je li to netko koga poznajem ili ne. Ukoliko bi se tijekom prvih dana mojih praznika dogodilo da je mod prebacivanja s gradskog na seoski kasnio te bi putem do dućana zaboravila pozdraviti nekoga koga ne poznajem, moja baka bi saznavši tu činjenicu bila u predinfarktnom stanju uz povike „Što će sada ljudi reći?!“. I zapravo sam često tijekom djetinjstva, bilo na direktan ili indirektan način slušala da je jako važno što drugi ljudi misle o nama.
Često puta je to išlo do te mjere da je čak važnije što drugi misle o nama nego što je nama samima prihvatljivo ili ne, što je nama ok a što nije. Ekstrem toga je primjerice situacija gdje dječak želi upisati frizersku školu no roditelji zbog straha od toga „što će drugi reći“ inzistiraju da on ipak upiše školu za automehaničara. Ovo je zaista ekstreman primjer, no vjerujem nažalost i ne tako rijedak. Zašto nas već od malih nogu uče da je važno što će drugi misliti o nama?
RODITELJSKE PORUKE I UVJERENJA
Jedan dio roditeljskih poruka koje se prenose s generacije na generaciju su zapravo neka uvjerenja koja su i dalje ukorijenjena iako su se okolnosti života možda promijenile. Primjerice, ideja da je važno što drugi misle o nama možda ide iz uvjerenja da nam je zajednica neophodna za opstanak. Ako zajednica ima dobro mišljenje o nama, bit će nam lakše jer ćemo imati podršku. To uvjerenje je vjerojatno vrijedilo nekada kada smo živjeli u velikim zajednicama, više obitelji pod jednim krovom i gdje su ljudi koji ne žive skupa možda međusobno razmjenjivali svoja dobra. Tada je doslovno naša egzistencija ovisila o tome što drugi misle o nama. No, danas je situacija prilično drugačija a mi i dalje, iz tog egzistencijalnog straha, nesvjesni otkuda ovo uvjerenje ide i dalje prenosimo novim generacijama. No, ono više ne vrijedi. Ali ga velik broj ljudi nije preispitao te se i dalje ponaša kao da su uvjeti života isti.
POTREBA DA SE SVIDIMO
Svatko od nas iz roditeljskog doma nosi određene vrijednosti, uvjerenja, poruke koje su se duboko urezale u nas i danas nas određuju kao osobu. Sva roditeljska ponašanja koja su bila aktualna prije mnogo godina, mogla su utjecati na naš razvoj pa tako između ostalog i na našu tendenciju i potrebu da se svima svidimo. Uzmimo za primjer dijete koje je u roditeljskom domu stalno dobivalo poruke da to što radi nije dovoljno dobro, a roditelji nikada nisu bili zadovoljni njegovim rezultatima. Kako bi preveniralo takve poruke, dijete bi se počelo prilagođavati i činiti sve što roditelj želi, pa čak i ono što misli da bi roditelj mogao željeti. Danas kao odrastao čovjek ta osoba se i dalje trudi zadovoljiti ljude oko sebe – klijente, nadređenog, prijatelje, djecu, partnera... I to čini čak i iznad svojih granica te ulaže silan trud kako bi svi oko njega bili zadovoljni i kako bi se slijedom toga svima svidio. Kada se nekome ne svidi (on sam ili njegovi postupci), ta osoba to doživi toliko osobno i negativno da izbriše sve one pozitivne komentare i sve one ljude kojima se svidjela. U konačnici, kako zaista nije moguće da se svidimo svima i da svi ljudi na svijetu odobravaju naše postupke i nas same, osoba s ovom potrebom nema dobre temelje za zadovoljstvo u životu.
MIŠLJENJE DRUGIH O NAMA JE SAMO TUĐE MIŠLJENJE
Postoji li bar jedna osoba u životu koja vam se nije svidjela? Postoji li bar jedna osoba koja vam se svidjela? Postoji li netko kome ste se vi svidjeli? A postoji li netko kome se niste svidjeli?
Na prva tri pitanja sama sam kao iz topa odgovorila: da! Na zadnje je moj odgovor bio: da, nažalost. Ako ste i sami na zadnje pitanje odgovorili potvrdno uz dozu nelagode/tuge/ljutnje/nezadovoljstva, tada ste vjerojatno u svom djetinjstvu slušali poruke da je važno što drugi misle o vama. Ali ne važno, već životno važno! A to jednostavno nije istina.
Kako se zasigurno svakome od nas dogodilo da smo u životu upoznali bar jednu osobu koja nam se iz nekog razloga nije svidjela, onda je vrlo logično pretpostaviti da je sasvim normalno da se i mi ili naši postupci nekome nisu svidjeli. Naime, smatram da bi bilo krajnje neobično da se svidimo baš svima, da se svi uvijek s nama slažu, da svi smatraju kako sve što činimo činimo dobro.
Mišljenje drugih ljudi o nama je samo njihovo mišljenje i možemo ga doživjeti kao jednu povratnu informaciju iz koje možemo nešto uzeti ili je u potpunosti odbaciti. Primjerice, ako mi kolegica kaže da moj mail zvuči agresivno, možda bih ga mogla pročitati još jednom i vidjeti ima li zaista nešto u tome. Ako ima – super, kolegica mi je ukazala na nešto čega nisam bila svjesna i uvažavanjem tog mišljenja i sama zapravo rastem. S druge strane, ako mi pak prijateljica kaže da su čizme koje sam si kupila jako ružne – a radi se o čizmama koje su meni izuzetno lijepe i za koje sam štedila mjesecima – odbacivanjem tih čizmi zbog mišljenja prijateljice zapravo odbacujem sebe. A zašto odbaciti sebe? Radi nekog drugog tko samo ima svoje mišljenje koje se ne poklapa s našim? I zašto je loše ako se mišljenje druge osobe ne poklapa s našim? Kada bi se svima sviđale iste čizme, tada bi to tih čizmi bilo nemoguće doći. I svi bi izgledali poput klonova. Je li to dobro? Rekla bih da nije.
Ovo je slikovit opis, no bez obzira na njegovu jednostavnost može se poistovjetiti s različitim situacijama.
Kako manje brinuti o tome što drugi misle
Sljedeće stvari mogu vam pomoći da manje brinete o tome što će drugi misliti o vama:
- Sjetite se da nije moguće da se svidimo svima, da svi odobravaju naše postupke, stavove i mišljenja. Kako se ni vama ne sviđaju baš svi ljudi ovog svijeta, nisu ni drugi u odnosu na vas izuzetak. To je nemoguće i u isto vrijeme je to dobro. Sjetite se primjera s čizmama. Zapravo ne želite da svi nahrle na „vaše“ čizme.
- Tuđe mišljenje je povratna informacija. Uloga povratne informacije nije bezuvjetno prihvaćanje već promišljanje i potom odluka hoćemo li nešto uvažiti ili ne. Ako bi uvažavanje povratne informacije značilo bezuvjetno odbacivanje samog sebe, tada možemo biti sigurni da ta povratna informacija (osim u ekstremnom slučaju ako zaista nismo ok prema nekome) nije dobra za nas. Povratnu informaciju ne moramo bezuvjetno prihvatiti; možemo promisliti o njoj i potom vidjeti što ćemo učiniti s njom.
- Nekada je uvjerenje da je važno što drugi misle o nama lakše otpustiti uz podršku stručne osobe, posebno ako okolina nije podržavajuća. Odlazak kod stručne osobe zaista može promijeniti život – možda ne preko noći, ali uz zrno po zrno – pogača.
