U hrvatskoj javnosti još postoje brojne nepoznanice zašto se i kako odvijao sraz Hrvatske vojske i Vojske Republike Srpske (VRS) u operaciji Una na obalama rijeka Une i Save 18. i 19. rujna 1995. godine. Izvodeći taktički i operativno vrlo složenu operaciju nepripremljenog nasilnog prijelaza rijeka, angažirane snage Hrvatske vojske nakon početnog uspjeha već su se drugog dana operacije izvukle na početne borbene položaje. Najteža je posljedica operacije "Una" 50 poginulih ili nestalih hrvatskih vojnika, što je glavni motiv za rasvjetljavanje proturječnih i do sada uglavnom parcijalno i različito prikazanih okolnosti u kojima je ona pokrenuta, pripremljena i vođena.
Operacija Una vjerojatno je najmanje istražena glavna operacija Hrvatske vojske u Domovinskom ratu. I gotovo tri desetljeća poslije, ona je neopravdano marginalizirana u hrvatskom kolektivnom sjećanju i ostala je u sjeni niza drugih, uspješnih vojnih operacija u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Upravo stoga, iz nakladničke kuće Despot infinitus stiže iznimni publicistički pothvat ukoričen u knjigu pod nazivom "Operacija Una – Igra karata i magla rata na Uni i Savi u rujnu 1995. godine" autora Tomislava Kovačića, koji je na jednom mjestu, od već raspoloživih fragmenata, složio sliku koja ocrtava dovoljno detaljan prikaz operacije Una i okruženja u kojem se ona odvijala.
Za to posjeduje niz kompetencija. Tomislav Kovačić u Domovinski rat uključio se kao vojnik gardist u 1. A brigadi Zbora narodne garde (kasnije 1. gardijska brigada Tigrovi) u čijem je sastavu sudjelovao u operacijama oslobađanja Dubrovačkog zaleđa, u operaciji Maslenica na Velebitskom bojištu, u operaciji Bljesak-1 u zapadnoj Slavoniji, u operaciji Skok-2 na Šator planini, u operaciji Oluja od Like, preko Korduna do Banovine, u operativnom planiranju za vojnu operaciju Dunav u Nemetinu i Osijeku te, dakako, u operaciji Una na desantnom mjestu prijelaza Dvor.
Tijekom više od tri desetljeća vojne karijere služio je na brojnim zapovjednim, stožernim, glavnostožernim i nastavničkim dužnostima, a školovan je u vojnim školama u Zagrebu i Sjedinjenim Američkim Državama. Sudjelovao je i u međunarodnim vojnim misijama u Afganistanu i na Kosovu, promaknut je u čin brigadira pješaštva, nositelj je brojnih odlikovanja, a na Hrvatskom vojnom učilištu "Dr. Franjo Tuđman" u Zagrebu posljednjih godina djeluje na dužnosti nastavnika strategije.
Motiv koji ga je vodio autorov je snažan dojam o potiskivanju operacije Una ne samo iz institucionalnog i kolektivnog sjećanja, nego vrlo često čak i iz osobnih. Stoga je svrha ove monografije bila detaljno istražiti te navodne pogreške, okolnosti i događaje u vojnom pothvatu koji su hrvatski generali i admirali opisali kao "tužnu i katastrofalnu operaciju" (Basarac), "najteži poraz u tijeku Domovinskog rata" (Ademi), "katastrofu koja je mogla biti i nacionalnih razmjera" (Bobetko) te kao hrvatski neuspjeh, "može se reći i krah" (Domazet-Lošo). Problem s kojim je započeta ova monografija bio je sažet pitanjem: Tko je, kada, zašto i s kojim ciljem pokrenuo operaciju Una te kako se dogodio neuspjeh angažiranih snaga Hrvatske vojske?
Operacija Una počela je u ponedjeljak ujutro 18. rujna 1995. godine nasilnim prelaskom rijeka Une i Save na širem području Dvora, Hrvatske Kostajnice, Hrvatske Dubice i Jasenovca, a završena je izvlačenjem na početne položaje 19. rujna 1995. godine navečer. Pokrenuta je radi poboljšanja taktičkih pozicija u dolini Une i odbacivanje prijetnje gradovima Sisku, Petrinji i Kutini s tog područja. Drugi cilj odnosno ograničenje operacije samo na zauzimanje Unske pruge postavio je predsjednik Tuđman osobno. Međutim, uklapanje operacije Una u širu strategiju prema BiH bilo je predmet prijepora i različitih tumačenja posebno među generalima i admiralima HV-a.
Kratko vrijeme za planiranje i pripremu operacije Una uzrok je većine pogrešnih odluka koje su donijeli zapovjednici na terenu, a koje su do sada i u javnosti i stručnim krugovima stigmatizirane nekompetencijom ili podcjenjivanjem neprijatelja što, prema autoru ove knjige, ne odgovara istini. Raspoloživo vrijeme bilo je uvjetovano odnosno zadano Direktivom Una, zasigurno na temelju dojma o strateški lošem stanju srpske vojske, a ne na konkretnoj taktičkoj situaciji u planiranom području operacija.
Za pokretanje operacije ključni razlog bile su povoljne obavještajne procjene na strateškoj razini. Hrvatski obavještajci planere operacije Una pothranili su povoljnim obavještajnim zaključcima temeljenim uglavnom na stanju u 2. krajiškom korpusu VRS-a, smatrajući da je isto stanje na svim razinama VRS-a. O stvarnoj snazi VRS-a u Pounju obavještajci Zbornog područja Zagreb i ZP-a Bjelovar imali su sasvim drugačije prosudbe u odnosu prema Obavještajnoj upravi Glavnog stožera HV-a. Na taktičkoj razini to je rezultiralo činjenicom da su snage HV-a umjesto na predviđene snage jedne bojne u stvarnosti udarale na cijele brigade. Unatoč tome, na taktičkoj je razini HV u prvoj fazi operacije potpuno iznenadio snage VRS-a.
Naime, prvoga dana operacije Una, unatoč kroničnom nedostatku i neispravnosti desantnih čamaca, snage HV-a pod zapovijedanjem zapovjednika ZP-a Zagreb potpuno su iznenadile raspoređene snage VRS-a. Gledano u odnosu na vrijeme za pripremu i veličinu desantiranih snaga, brzo su uspostavljene desantne osnovice na području Tunjica kod Bosanskog Novog, na rubnim dijelovima Bosanske Dubice te manja desantna osnovica uz rječicu Mlječanicu nasuprot sela Baćin. Desantne osnovice na širem području Bosanske Dubice nisu se uspjele povezati i nisu se međusobno podupirale. Shvativši što se događa zapovjednici iz sastava VRS-a su se brzo orijentirali i pritiskali su ranjive i izložene bokove snaga HV-a. S obzirom na brojnost prebačenog ljudstva, snage HV-a tome su se solidno odupirale, ali nisu mogle osigurati zauzeto područje i proširiti desantnu osnovicu u mostobran s kojim bi omogućili uvođenje jačih snaga.
Međutim, to iznenađenje nije kapitalizirano pothranjivanjem snaga u mostobranima, koje je bilo iznimno sporo i nedovoljno. Brzina rijeka Une i Save i nemogućnost uspostave skelskih i mosnih mjesta prijelaza za uvođenje teže borbene tehnike, kroničan manjak i neispravnost desantnih čamaca, s gubicima HV-a utjecali su na konačni neuspjeh operacije. Upravo raspoloživost i ispravnost desantnih čamaca pokazali su se kao kritična ranjivost HV-a. To pokazuje da neuspjehu operacije Una nije pridonijelo samo podcjenjivanje neprijatelja, nego i precjenjivanje vlastitih snaga...
U ponedjeljak ujutro, 18. rujna, na dan početka operacije, rijeka Una bila je nadvijena gustom maglom, na nekim dijelovima toka izlijevala se iz korita, a prilazi su bili natopljeni kišom, što je suzilo izbor mogućih mjesta prijelaza. Zapovjednik ZP-a Zagreb u planiranju operacije predvidio je tri područja prijelaza Une (Bosanski Novi, Bosanska Kostajnica, Bosanska Dubica), a zapovjednik ZP-a Bjelovar dva područja prijelaza Save (Gradina i Orahova). Operativnim planovima za prijelaz rijeka na tih pet područja prijelaza određeno je ukupno devet mjesta prijelaza: dva kod Dvora (uzvodno i nizvodno od Bosanskog Novog), dva kod Hrvatske Kostajnice (područje Kavrlje i dijelom porušenog mosta), jedan kod Baćina (kod stare skele), dva u Hrvatskoj Dubici (uzvodno i nizvodno na rubnim dijelovima Bosanske Dubice) na Uni te po jedan na Savi kod Košutarice i Jablanca.
Opći je dojam sudionika operacije da mjesta prijelaza Une nisu dobro izabrana, prije svih ona u Dubici i Kostajnici gdje je praktično napad s nasilnim prijelazom rijeke pokrenut izravno na grad, odnosno njegove rubne dijelove. Međutim, za izbor mjesta prijelaza nije bilo ni vremena ni dovoljno raspoloživih izvidničkih snaga.
Tako je, od devet planiranih mjesta prijelaza, prvoga dana operacije ostvaren ograničen uspjeh samo na tri mjesta prijelaza. U noći s 18. na 19. rujna, od tri mjesta na kojima je izvršen prijelaz, snage Hrvatske vojske održale su se samo na jednom – kod naselja Tunjica nizvodno od Bosanskog Novog. Sve snage Hrvatske vojske, osim onih na desantnoj osnovici kod Bosanskog Novog, povukle su se pod stalnim pritiskom snaga VRS-a prvog ili drugog dana operacije.
U noći s 18. na 19. rujna, dvojeći o točnosti oprečnih pisanih i usmenih izvješća i informacija koje su pristizale u Glavni stožer HV-a, general Vinko Vrbanac u pratnji zamjenika načelnika inženjerije GSHV-a obišao je sva tri izdvojena zapovjedna mjesta ZP-a Zagreb kako bi se osobno uvjerio u stanje na terenu. Prema generalu Vrbancu, Glavni stožer HV-a uopće nije imao pravu informaciju o stanju vodotoka Une i Save, te je na temelju ustanovljenog uvida u stanje na terenu, a težišno zbog objektivne nemogućnosti prebacivanja sredstava potpore na desnu obalu Une, kao i zbog velikog broja poginulih, u suglasnosti sa zapovjednikom ZP-a Zagreb, predložio načelniku Glavnog stožera HV-a prekid operacije. General Červenko prijedlog je prihvatio i usmeno zapovjedio organizirano izvlačenje i poduzimanje mjera zaštite ljudstva i tehnike s desne obale rijeke Une.
Međutim, na području operacija ZP-a Bjelovar tijekom noći s 18. na 19. rujna obavljane su pripreme za sutrašnji novi pokušaj nasilnog prijelaza rijeke Save prema odluci generala Luke Džanka, a ta odluka nije promijenjena ni nakon što je u isto vrijeme iz Glavnog stožera HV-a dobivena "zapovijed o obustavi daljnjih bojevih djelovanja sukladno zapovijedi generala Vrbanca". Iako je potom i pisana zapovijed za prekid operacije adresirana i na ZP Bjelovar, general Džanko tvrdi da je nije dobio.
U kasnim popodnevnim satima kada pritisak HV-a na srpske snage kod Bosanskog Novog sve više jača, a otpor postaje sve slabiji i gotovo prestaje, "dolazi zapovijed za obustavu operacije i zapovijed za izvlačenje zadnjeg hrvatskog vojnika". Ta se tvrdnja vjerojatno referira na već treću u izvorima registriranu zapovijed za izvlačenje. Nju je negdje oko 18 sati 19. rujna u ime načelnika Glavnog stožera HV-a usmeno izdao general Petar Stipetić. Sa srpske strane ta večernja zapovijed za povlačenje opisana je kao "iznenađenje", a kao "još veće iznenađenje" opisana je i spoznaja dva dana kasnije da je grad Bosanski Novi napušten, "u njemu nema više ni jednog stanovnika, a predsjedništvo je napustilo grad".
Tijekom noći s 19. na 20. rujna 1. gbr Tigrovi vraćena je u područja mirnodopskog razmještaja, uspostavljen je sustav obrane koji je bio na snazi prije operacije Una, a dijelovi 2. gbr Gromovi zadržani su u području operacija kao interventne snage. Time je završila operacija Una.
Važno je još spomenuti kako je tijekom operacije, pod snažnom vatrom topova T-12 i minobacača, bio i kamp UN-ovih snaga (UNCRO) u Dvoru zbog uvjerenja VRS-a da i "UN pomaže Hrvatima" što je, kako navodi autor, apsurdna tvrdnja. Pri tome su od srpske vatre poginula dva, a ranjeno je osam pripadnika danskog bataljuna UN-a. General Rupert Smith, zapovjednik UNPROFOR-a u Sarajevu bio je "bijesan što je Hrvatska vojska povrijedila međunarodnu granicu", nazvao je Richarda Holbrookea i prenio mu da "razmišlja o zahtjevu za zračnim udarima NATO-a po Hrvatima". Prosvjed načelnika stožera UNCRO-a bio je upućen i hrvatskom Ministarstvu vanjskih poslova, iako Hrvatska vojska nije bila u neposrednoj blizini UN-ova kampa.
Pogibija i ranjavanje danskih vojnika UN-a od topničke vatre VRS-a i bijes generala Ruperta Smitha vjerojatni je razlog za kasnije izneseno mišljenje generala Marijana Marekovića "da su se američki avioni u Avianu već zagrijavali da tuku naše snage na Uni", što on tumači kao jedan od navodnih razloga za političku odluku za prekid operacije Una. Američke prijetnje zračnim udarima, navodi autor knjige, nisu bile razlog prekida operacije Una, a prave je razloge u knjizi detaljno elaborirao.
Jedan od zaključaka koje nudi autor knjige Tomislav Kovačić jest i taj kako je prekid operacije Una nakon izdane zapovijedi za izvlačenje postrojbi Hrvatske vojske na lijeve obale rijeka Une i Save, ako se usporedi s prvotno zadanim ciljevima, nedvojbena srpska pobjeda. Ratna je slučajnost htjela da je i sa srpske strane poginulo oko 50 boraca, ali i puno civila. Uzevši u obzir žrtve i s jedne i s druge strane te opću vojnu i političku situaciju u rujnu 1995. godine, nedvojbeno je i da je riječ o Pirovoj pobjedi.
Na pitanje zašto su u nasilnom prelasku rijeka Une i Save sudjelovale i postrojbe koje nikad nisu obučavane za takav oblik operacije odgovor se može sažeti u jednostavnu rečenicu – drugih nije ni bilo. Angažirane postrojbe samo su se sporadično i izolirano obučavale za takav iznimno složen oblik operacije. Međusobna koordinacija združenog djelovanja rodova, prije svega pješaštva i inženjerije, bila je loša jer nisu ni obučavane zajedno, za što nije ni bilo vremena zbog njihove intenzivne uporabe u prethodnim operacijama.
Najviše je gubitaka imala 2. gbr Gromovi (25 poginulih i jedan nestao), zatim 1. gbr Tigrovi (sedam poginulih i dva nestala), 125. domobranska pukovnija (četiri poginula) i 1. domobranska pukovnija (tri poginula). Ostale postrojbe koje su imale gubitke imale su po jednog poginulog pripadnika, a prosječna dob svih poginulih i nestalih pripadnika HV-a je 30 godina.
Operacija Una, zaključno, nije bila neuspjeh pojedinca, nego neuspjeh tadašnjeg vojnog sustava. Njezin je neuspjeh ne samo posljedica pretjerane samouvjerenosti i metodizmom opterećene taktike, nego i slabo artikulirane ili slabo komunicirane strategije s dvojbeno definiranim ciljevima. On je, prema autoru Tomislavu Kovačiću, posljedica i očiglednih problema u definiranju međuodnosa i tijeka informacija preko ad hoc uspostavljene operativne razine zapovijedanja. Svemu tome treba dodati i neizbježnu maglu rata u kojoj je malo vjerojatno, ali i dalje moguće da skupina ratom prekaljenih boraca izbije na potpuno izložen i nezaštićen položaj ili jedna jedina granata od nekoliko tisuća njih spriječi prebacivanje cijele jedne borbene skupine.
No, dominacija komemorativne kulture koja je uspostavila sofisticiranu hijerarhiju komemoracije i odvajanje uspjeha od neuspjeha ne smije biti zapreka kritičkom promišljanju, stručnom i znanstvenom istraživanju. Zbog svoje veličine i dramatične povijesti ni Hrvatska vojska ne smije propustiti učenje iz neuspjeha s tragičnim posljedicama kao što je bila operacija Una – ključna je poruka ove iznimne knjige.
