Večernji list objavio je jučer priču o Tihaljini, rijeci u istoimenoj mjesnoj zajednici u općini Grude, koja svojim tokom mijenja čak devet imena, a koja je presušila.
Mr. sc. Tomislav Kolak u razgovoru za Večernji list kaže da je navedena rijeka jedina županijska rijeka Zapadnohercegovačke županije zbog čega je od presudne važnosti da se sačuva biljni i životinjski svijet (ekosustav). Izvor rijeke Vrljike nalazi se u selu Prološcu, koji pripada Imotskom, te svojim tokom mijenja naziv (Vrljika, Matica, Tihaljina, Mlade, Trebižat…) i ulijeva se u rijeku Neretvu.
Krše međunarodna prava
- Općina Grude je na rijeci, pomoću europskih sredstava, napravila avanturistički park Peć Mlini kako bi potaknula turizam. Općina Ljubuški upravo je na ovoj rijeci promovirala i izgradila Park prirode Kravica, koji je poznat po svojim prekrasnim slapovima i predstavlja jedan od aduta turizma i nezaobilaznu postaju turista koji idu u Međugorje, Mostar i Dubrovnik – naglašava Kolak koji je u prilogu dostavio i fotografije korita rijeke koje je presušilo u Tihaljini i stanje akumulacijskog jezera u Drinovcima iz kojeg je razvidan ekocid flore i faune. Riblji fond u akumulacijskom jezeru u Drinovcima i Tihaljini je uništen.
- Poljoprivrednom proizvodnjom nitko se u dvama selima ne može ozbiljno baviti, upravo zbog ove situacije koja se ponavlja svako ljeto. Nema ribolova, kupanja, poljoprivrede, ugostiteljskih objekata, a o mogućnosti turizma da i ne govorimo jer ovisi o rijeci. Iako je sušno razdoblje, na vrelu u Prološcu vode ime, kao i na samom vodocrpilištu, dok u općini Zmijavci postoji brana Đogić kojom upravljaju Hrvatske vode, koja je izgrađena prije 40 godina. Brana je zatvorena i vodostaj je do vrha pun vode, a rijeka je usmjerena kanalima prema selu Runovići. Kanali su zapušteni i puni vode te služe za navodnjavanje poljoprivrednih površina u Imotskom polju.
Prema međunarodnom pravu, za rijeku koja prolazi međudržavnim granicama iskoristivost vode je 30%, dok je ostalo međunarodna voda. Naše rijeke i akumulacijskog jezera u Drinovcima i Tihaljini nema, postoji samo smrad i smrt (ekocid) – ističe Kolak. Postoji mogućnost upravljanja vodostajem rijeke Vrljike pomoću jezera Ričica, poznatog kao i Zeleno jezero, koja je trebala spriječiti prodore vode, a voda iz akumulacije je trebala biti za natapanje. Međutim, projekt nikad nije dovršen pa se na ovoj lokaciji stvorilo jezero koje ima mogućnost ispusta u rijeku Vrljiku, ali to se ne čini planski i sustavno. - U imotskom kraju zimi se žale zbog visoke razine vode jer postojeći sustavi kanala se ne održavaju, a novi se ne grade pa kuće u poljima i uz rijeku poplave. Ljeti se u Hercegovini žalimo jer rijeke nema pa ne možemo napojiti stoku, zaliti lozu, kupati se sa svojom djecom i pecati cikve, plotice, šarana… Između Starog mosta i Krčića ispod vrba okupljali smo se s ribičkim štapovima i lovili prekrasne i velike ribe, a puštali mladu. Mi ćemo se žaliti, ali dogodine i tako redom gledat ćemo isti prizor, a svojoj djeci ćemo pričati kako smo se ljeti kupali kod Starog mosta, u Jazu, Krčićima, Spili i da smo na vrelu Modro oko pili bistru vodu. U našoj rijeci ispod vrba pecalo je staro i mlado najveće cinkve i šarana na rijeci, danas izbjegavamo ova mjesta jer priroda zaudara po truležu i smradu – kaže za Večernji list Kolak. Postavlja pitanje zašto se rijeka ne čepira dok je sušno razdoblje, zašto se korita ne održavaju, zašto Jure u Tihaljini mora zatvoriti ugostiteljski objekt, zašto Jozo više ne proizvodi cvijeće te, u konačnici, zašto sela u Drinovcima i Tihaljini izumiru i mladi odlaze u inozemstvo.
Sustav povezanih posuda
- Puno je toga zašto, a vrijeme prolazi i ništa ne mijenja našu pasivnost da poduzmemo i spasimo naše nasljeđe. Možda je problem što je ulaganje u prirodu dugoročnog karaktera, a politika kratkoročnog.
Možda je problem u nama jer se stvorio efekt krda u kojem nitko ne poduzima ništa jer se misli netko će drugi napraviti, poduzeti i slično. Priroda ne pripada pojedincima ili poduzećima, ona je naše nasljeđe i odgovornost za buduće naraštaje – kaže Tomislav Kolak i navodi da u selu Klobuk postoji vrelo Klokun i vrelo Vrioštica u mjestu Vitina, koja pripada Ljubuškom, te da nema ovih vrela, Grad Ljubuški bi ostao bez vode i poljoprivredna djelatnost, ugostiteljski objekti i turizam o kojima ovisi lokalno stanovništvo u cijelosti bi bili ugroženi. - U Klobuk i Vitini postoje kanali Parilo, Brza voda i drugi kojim se opskrbljuje Vrgoračko polje i sustavom spojenih posuda napaja polje kod mjesta Dusina i Vina. Voda iz kanala se ulijeva vrgoračka vrela Vlaška, Nuga, Mrtva, Studena.. koja prolaze kroz polje s južne strane Vrgorca gdje je nekada za vrijeme Jugoslavije bio vinograd od sedam milijuna trsova loze. Dalje, sustavom povezanih posuda rijeka se ulijeva u Baćinska jezera koja se nalaze pored grada Ploča. Zamislimo situaciju da Hrvati u Hercegovini zatvore kanale prema Vrgorcu i Pločama i da Republika Hrvatska doživi ovo što mi proživljavamo svake druge godine. Bi li u Hrvatskoj postojao interes da se ne ugrožava biološki minimum rijeke Tihaljine, odnosno rijeke Trebižat? Ili da se u jesen zatvori brana u Drinovcima i kakve bi posljedice imao Imotski? Zamislimo da postoji volja da promijenimo našu budućnost, da se rijekom upravlja i održava minimalna biološka razina vode te da povežemo naše Imotsko polje i Ljubuško polje stazama uz rijeku sve do slapova Kravica. Da razvijamo turizam, ugostiteljstvo, ribolov, biciklističke staze i da se ljudi vraćaju iz inozemstva i ulažu u svoju djedovinu. Ako mi, koji smo ostali u ovim pasivnim krajevima, ne promijenimo svijest i budućnost, i dalje ćemo s tugom gledati sljedeće naraštaje kako odlaze trbuhom za kruhom u inozemstvo – naglašava Tomislav Kolak. Za kraj ističe mogućnosti života i suživota s rijekom.
- Postoje europski fondovi za održavanje biološke raznolikosti, gradnju infrastrukture, razvoj ruralnih krajeva, razvoj poljoprivrede i akvakulture. Mogućnost života i suživota s rijekom postoji, samo treba raditi i pritom čuvati i poštivati prirodu. Naši preci podizali su korita, ljeti su gradili kaskade kako bi očuvali vodu u sušnim razdobljima, čistili su rijeku i čepirali rijeku vunom i kamenim pločama. Danas plačemo nad ovim slikama i situacijom koja se ponavlja svake druge godine. Postoji li želja za promjenom i hoće li Hrvati u Hercegovini nestati jer nismo učinili ništa danas da bismo osigurali bolju budućnost? - pita se za kraj mr. sc. Tomislav Kolak. •
