“Za sve je rat kriv. Mladi su otišli, ne bi da nije bilo što je bilo. Ovdje je autobus dolazio svaki dan, djeca išla u školu, u Stolac. Autobus bio pun i još ljudi nisu imali gdje sjest. Ovi manji do četvrtog razreda išli su u Pušišta, ali bilo je naroda, bilo je. A danas u cijeloj Udori nas dvije i jedan dedo, njezin muž, slikovito demografsku sliku stolačkog sela Udora opisuje Mara Bogdanović, pokazujući na prijateljicu Božu Papac. Njih dvije su dvije trećine stanovništva Udore! To je slika poratne jugoistočne Hercegovine oko linije razdvajanja koja se proteže od Ivanice na krajnjem jugoistoku, pa do prilaza Mostaru. Dok zamišljamo da je vjerojatno i s druge, agresorske strane, slično Mara nastavlja: „Morali smo bježati, seljakali se tamo – amo više od deset godina, ali hvala Bogu nije mi od obitelji nitko stradao. Svugdje smo bili za prošlog rata, ali onoga, silan narod izginuo. Meni su bile nepune četiri godine kada mi je otac poginuo. Glad. Parale žene travu da bi djecu othranile, nije bilo kruha. Išle parati travu, pakoleč se zvala. Tako je bilo”, pripovijeda Mara, a Boža se nadovezuje: “Mi smo se vratili kad je još tu bila vojska. S njezine čatrnje smo nosili vodu i ja i vojska. Bili u Podravini, pa u Podacama, kod Makarske. Cijelu kuću izbjeglicama čovjek dao, toliko je dobar bio. Zvao se Andrija Bulić, rodom iz Čitluka. Umro je u travnju, išao je moj čovjek na pogreb. Radio u Njemačkoj, kuću napravio pa izbjeglicama dao, bez pare i dinara, toliko je bio dobar. Tri godine smo u njegovoj kući stanovali.
Obnova
Kad smo se vratili ovdje u kući vojska. Sedam granata kuću pogodilo, nešto smo uspjeli obnoviti, ali vojska bila u kući, pa nam ni pomoći nisu dali“, priča Boža ističući da njezini sinovi ne pomišljaju na povratak. “Kažu, neće nikad ovamo, malo-malo pa se zarati. Jedan je u Zagrebu, drugi u Njemačkoj, bili školarci kad je rat počeo. Dođu, obiđu nas i to je sve. Malo se svijeta vratilo, vrlo malo. Nema od čega ni živjeti, da mi čovjek nije malo mirovine zaradio, krepali bi od gladi. Ima imanja, ali nema tko radit, sve će ovo pusto ostat”, veli Boža dok Mara na upit – bi li gradnja ceste Stolac - Neum mogla nešto promijeniti kaže: “Odavno se o tome priča.
Povratak
Ovo malo asfalta položili su 1999., bio makadam. Telefona nikad nismo imali, a sad bi valjao, a kad vode u čatrnji nestane, onda plati cisternu. Mi smo ovdje od nekoliko sela, najgore prošli, ‘ajde Hrasno ima telefon, sad bi trebao, djecu da zovnemo“. “Dobro je kad smo se vratili na svoje”, zaključuju pozivajući da ih obiđemo i dogodine uz opasku: “Pomozi Bože, pa dokle se može, drago i živit”, vele spominjući nekad čuvenu pjesmu: “Pobila se Vranja i Podkula, Gola Brda i Udora tvrda i Riđica crna kukavica”. “Sad je sve ovo crna kukavica”, rekoše i nastaviše puteljkom koji spaja Neum i Stolac, ali je na njemu i u ljetnom razdoblju malo automobila da je prava rijetkost kojeg sresti. I to je to, posljednji odsjaji života u blizini linije razdvajanja.
