Kultni redatelj Želimir Žilnik sinoć je u Zagrebu predstavio film “Jedna žena, jedan vek”, o nevjerojatnoj životnoj priči Titove dugovječne partizanke Dragice Srzentić. Film je predstavljen u sklopu najave za Human Rights Film Festival, a prije toga je premijerno prikazan na festivalu u Motovunu.
Kad smo ljetos razgovarali o vašem dokumentarcu, oprezno ste mi naglasili da to neće biti “još jedan šokantni film Želimira Žilnika”.
Posljednjih godina snimao sam filmove o modernim društvenim tokovima. Imao sam film o transvestitima u vrijeme ratnog kaosa, pa film o emigrantima, o deportacijama Roma, radnicima u devastiranim tvornicama... U svakom kadru bilo je po dvadeset ljudi. A ovo je ipak monodrama jedne stogodišnjakinje, u kojoj sam pokušao zabilježiti prošlost žene koja je prošla put od siromašne djevojke iz malog istarskog sela, preko ključne figure u ministarstvu vanjskih poslova Titove Jugoslavije, do osobe koja je deset godina robijala u istom tom režimu. Mislio sam da će taj film privući uzak krug ljudi koji se sjećaju tog perioda, no ispostavilo se da je zanimanje za film vrlo veliko. Dragica je u filmu progovorila o stvarima koje su godinama bile uklonjene iz javnosti.
Kako tumačite sve veće zanimanje mladih ljudi za te prešućene dijelove jugoslavenske povijesti?
To je proces koji se događao i u drugim zemljama. Sve što je izbrisano iz službene povijesti na neki će način ponovno isplivati. Početkom 1970-ih boravio sam u Njemačkoj, u kojoj se taj proces jako burno eksponirao terorističkim akcijama grupe Baader Meinhof. A ona je bila reakcija na bivše nacističke dužnosnike koji su se zadržali i u novoj vlasti. U tim uvjetima nastala je i nova škola njemačkog filma, redatelji poput Herzoga ili Fassbindera koji su dotadašnju filmsku umjetnost optužili za zataškavanje zločina iz 2. svjetskog rata.
I u našim vladama postoje konvertiti iz bivšeg režima, kao i zločini koji se ni danas ne spominju.
Da, u tome je odgovor na vaše prethodno pitanje. Mladi ljudi žele dobiti stvarnu sliku povijesti, a ne onu prilagođenu trenutačnoj vladajućoj strukturi. Namjera mog filma je da pokaže i tu drugu stranu, ali ne tako da romantizira komunističku Jugoslaviju, a vidim da je to također sve snažniji trend. Dragica Srzentić je jako zahvalan lik jer se na njezinu primjeru mogu prikazati obje strane bivšeg režima – velika obećanja, ali i razočaranja.
I vama su u Jugoslaviji sudili zbog jednog filma.
To što se nama filmašima događalo možda je čak previše eksponirano s obzirom na broj, uvjetno rečeno, ljudskih žrtava. Ideološki napad na kritički film obuhvatio je nas desetak autora, od kojih je samo Lazar Stojanović završio u zatvoru, a Makavejev i ja morali smo se odseliti u inozemstvo. Činjenica jest da smo mi svjesno raskrinkavali sistem i u tom smo smislu dobili što smo tražili. Bilo je skupina koje su zbog manjih delikata prošle puno gore, i one su stvarne žrtve komunističkog režima. Oni će vam ispričati stvari kojih nema ni u jednom povijesnom udžbeniku.
Je li zadatak filmaša da zabilježe njihove priče?
Priče stvarnih ljudi dio su objašnjenja konfuzije u kojoj se danas nalazimo, a koja je rezultat selektivne povijesti. Paralelno s jugonostalgijom javlja se i veličanje ustaštva ili četnika. Tim ljudima predlažem neka nađu neke svoje živuće prethodnike i neka snime njihove priče. Snimio sam zakletu ljevičarku, ali volio bih da netko drugi pronađe devedesetogodišnjeg četnika koji će se prisjetiti borbe koje su prošli, jesu li ubili više Nijemaca ili komunista...
Čini se da nikako ne možete pobjeći od provokacije.
Zašto bih? Picasso je provocirao svojim slikama. Kad je Michelangelo nacrtao Boga, to je bila velika provokacija. Tolstoj je o Napoleonu otvoreno pisao kao o kriminalcu. Moramo stalno propitivati dominantnu sliku svijeta, a ne joj podilaziti. Samo tako možemo napredovati kao društvo.
Preuzeto sa www.vecernji.hr
