– Nakon njezine smrti našao sam ukoričene pjesme. Nasumce sam ih otvorio i pogled mi je pao na stih: "Laž je da vrime liči rane"... – sa suzama u očima kaže Livio Marijan.
Njegova kći Mikela imala je samo 19 godina kada je 8. srpnja 2007. poginula u nesreći na otoku Ižu. Bila je u vozilu koje je sletjelo u provaliju, a uz nju poginuli su i Lucija Antunac (20) i Silvio Sutlović (23). Krivac za njihovu smrt zove se Jure Pavešić, njihov je prijatelj i u vrijeme nesreće imao je 23 godine. Vozio ih je kući s rođendanskog slavlja, u neregistriranom kombiju, bez upaljenih svjetala i brzinom većom od dopuštene. Kada je sletio u provaliju duboku četiri i pol metra, imao je 1,33 promila alkohola u krvi. Teško ozlijeđen, on je preživio. Njegovi prijatelji nisu.
Nije htio pričati
Četiri godine poslije, Pavešić (27) je na Općinskom sudu u Zadru nepravomoćno osuđen na četiri i pol godine zatvora. U četiri godine od nesreće koju je skrivio uspio je završiti studij medicine, odraditi staž, oženiti se i dobiti dijete. Ukratko, uspio je ostvariti neke svoje snove, što je privilegij koji njegovi poginuli prijatelji, na žalost, nemaju. O životu nakon nesreće, onom što je postigao i što će zbog odlaska u zatvor možda staviti na kocku Pavešić za medije nije htio govoriti. No zato su o neostvarenim snovima Mikele, Lucije i Silvija pričali njihovi roditelji i rodbina.
– Znate, Mikela je bila čudo. Studirala je francuski i ruski, ali je govorila i njemački i engleski. Bila je odlična učenica, imala je državnu stipendiju. Umjetnica je bila... Izvrsno je crtala, a svirala je i gitaru. Obožavala je glazbu i imala je kvalitetnu ekipu prijatelja u Zadru. Oni je ni danas nisu zaboravili. Bila je i buntovna i prkosna. Kako li je samo raspravljala o politici i religiji... Zadnju se godinu uozbiljila i počela raditi u Kauflandu. Od zarade je sebi kupila spavaću sobu, a nama platila režije – sa sjetom u glasu, ali i ponosom priča Livio Marijan gledajući kćerinu fotografiju.
S tragedijom koja se dogodila prije četiri godine Lucijina teta Helena Antunac i danas se teško nosi.
– Lucija je bila krasno dijete. Bila je jako vesela, obožavala je Iž. Htjela je ostati ondje živjeti. Na otoku se zaposlila i htjela je studirati književnost. Pisala je pjesme i priče, i to na engleskom. Ne mogu, nemojte se ljutiti, ali ne mogu pričati. Teško mi je – kroza suze govori Helena Antunac.
Ništa lakše nije ni Zlatku Sutloviću, koji drhtavim prstima premeće papirić sa sinovim zadnjim riječima. Silvio je na papiriću zapisao koje ga obveze čekaju – morao je ići na socijalno, pa na pregled u polikliniku, na banku, po indeks... Ništa od toga nije stigao.
Svaki dan putovao
– Silvio je jedini koji je cijelo vrijeme školovanja putovao s Iža u Zadar. Svaki se dan vozio po dva i pol sata trajektom u Zadar. Isto mu je toliko trebalo da se vrati na Iž. Volio je Iž, ali je htio i mora oploviti. Zato je i upisao višu pomorsku. Imao je problema s okom pa smo sve činili da to riješi kako bi se mogao školovati za kapetana. Bio je jako društven. U sobi mu još stoji gitara. Znate, bio je vrlo pedantan. Svaki je dan zapisivao na papirić što treba učiniti sutra – drhtavim glasom prisjeća se sinovih navika Sutlović.
I njega, kao i druge roditelje, najviše pogađa što krivac za smrt njihove djece nikada nije priznao krivnju. Istina, Pavešić je na kraju suđenja pognuo glavu i zaplakao. Odgovornost je priznao, no krivnju ne.
– Ma nije on trebao doći na sud i reći da je kriv. On je nama trebao doći u kuću i reći nam da je kriv. Možda to što je proglašen krivim jest neka zadovoljština, a koliko je osuđen meni nije bitno i to mi neće vratiti dijete – kroza suze kaže Sutlović.
Pavešićevim ponašanjem razočaran je i Marijan.
– Priznao je odgovornost, ali ne i krivnju. Njegovi su nas roditelji drugi dan nakon tragedije tješili. Potom su okrenuli priču i tvrdili da nije kriv. Naposljetku su tvrdili i da nije bio pijan iako je vještačenjem potvrđeno da jest. Njegovi prijatelji govorili su nam da je bio agresivan kada bi popio. Vjerojatno je divljao po cesti i ušao u zavoj... I napravio što je napravio. Meni je Jure žao kao što mi je žao i moga djeteta. Kada je došao iz bolnice, otišao sam k njemu, zagrlio ga i poljubio. Mislit ću na njega svaki dan dok bude u zatvoru. Ipak, osobno mu želim pročišćenje i katarzu. Želim mu da kao liječnik spašava mnoge živote jer će se tako iskupiti za ova tri života – kroza suze zaključuje Livio Marijan i dalje gledajući fotografiju kćeri čiji se život prerano ugasio.
Preuzeto sa www.vecernji.hr
