Kolumna

U daytonskim okrajcima

U daytonskim okrajcima
05.09.2024.
u 17:27
Pogledaj originalni članak

Kao suradnik Večernjeg lista u posljednjih sam dvadesetak godina objavio niz manje ili više zanimljivih kolumni. Tako drugi i mnogi govore. Svaka kolumna doticala se iznimno uspješne i znamenite osobe, značajnog društvenog, političkog, kulturnog, pravosudnog ili uzbudljivog sportskog događaja. Ljude koji su u povijesti grada, kraja i zemlje ostavili neizbrisiv trag nastojao sam sačuvati od kronične društvene bolesti.

Od zaborava.

Želio sam ih sačuvati jer oni svjedoče o vremenu u kojemu smo živjeli, stvarali, nadali se i patili. Jer za godinu dana, ako ne za mjesec ili dva, sve se može pokriti velom zaborava. Pogotovo u poslijeratnoj poremećenoj mostarskoj kotlini u kojoj je, u duljem razdoblju, nestala kultura pozitivnog pamćenja i sjećanja.

U vremenu u kojemu, zapravo, postoji i stoluje kultura destrukcije. Tako je, zbog jednoga zavoja u mostarskoj gradskoj ulici do temelja srušena Željeznička stanica, spomenik kulture prvoga reda. Takvu sudbinu doživjela je i rodna kuća Predraga Matvejevića, pisca i znanstvenika, mislioca sorbonskih dometa i ozbiljnog pretendenta za dodjelu Nobelove nagrade za književnost. Takav rušilački pohod na razini je ozbiljnog kulturološkog grijeha, da ne upotrijebim neku drugu težu i razorniju riječ.

U svojim sam kolumnama pisao o Muhamedu Mujiću, najboljem nogometašu bivše države, Josipu Joli Musi, velikom direktoru Aluminijskog kombinata, i njegovu surovom sudskom progonu i procesu, Anti Vicanu, prvaku mostarskog i hrvatskog glumišta, Ferdinandu Zovki, velikom opernom umjetniku, i Lini Losse, glazbenoj odgojiteljici.

Pisao sam i o međunarodnoj kulturnoj manifestaciji “Mostarsko proljeće” koja je zbog svoje otvorenosti najviših dosega umjetničkih vrijednosti i izvrsne organizacije primljena u punopravno članstvo Saveza europskih festivala i tako se našla u društvu Verone, Beča, Atene, Sankt Petersburga i drugih jednako značajnih europskih kulturnih manifestacija.

Pisao sam o Vladi Smoljanu, neponovljivom gradonačelniku grada Mostara, slavnim sportašima – Dušku Bajeviću, Enveru Mariću, Franji Vladiću, Vahi Halilhodžiću, Ivici Ćurkoviću i još nekoliko značajnih osoba bez kojih se ne može sagledati društvena stvarnost jednoga vremena, jednog grada i jedne sredine.

Sve je to dobro.

Ali i na drugim stranama postoje ljudi koji su dostojni sjećanja, naklona do poda i društvenog poštovanja s pozlatom.

U nedjelju. 25. kolovoza ove godine, na mostarskom gradskom groblju Sutina po vrelom ljetnom popodnevu na vječni je počinak ispraćena Kamila Federici (1941. – 2024.), umirovljena sutkinja Županijskog suda u Mostaru.

Pola stoljeća radili smo sudačke i odvjetničke poslove.

Svatko svoje i na svoj način.

Svatko kako je najbolje znao i najbolje umio.

A uvijek s obostranim kolegijalnim i profesionalnim poštovanjem.

U posljednjih tridesetak ratnih i poslijeratnih godina, u jednoj po mnogočemu iščašenoj sredini, ni jedan odgovoran posao nije lako i nije jednostavno obavljati. Osobito u porušenoj zemlji u kojoj je sve pošlo kud ne treba i kako ne valja i čijim se nevoljama ne vidi pravi smjer ni kraj.

“U maloj i ubogoj zemlji u kojoj zbijeno žive četiri različite vjere treba četiri puta više ljubavi, razumijevanja i snošljivosti nego u nekoj drugoj zemlji”, piše nobelovac Ivo Andrić. U ovako posvađanoj zemlji samo mudri, moralni i stručni ljudi mogu biti pravični suci.

Kako god uzmeš i s koje god strane pogledaš, i u tako poremećenim društvenim i pravosudnim okolnostima znaju se pojaviti visokomoralni, stručni, odgovorni i pravični nositelji sudačkih dužnosti. Njihov život, trud i napor u popravljanju poremećenih odnosa traži naklon do poda i društveno priznanje; za njih je pravo istina, a sve drugo može biti politička ili ljudska manipulacija, podvala i interesna prijevara.

To su osobe kod kojih postoji težnja k savršenstvu i pravičnom rješenju nastalih ljudskih i inih nesporazuma. To su suci koji rade – kako se u narodu može čuti – dan i noć, sve sagledaju, sve prouče i provjere kako bi mogli donijeti presudu koja će biti zakonita, pravična i čiji paragrafi nikada neće pocrvenjeti.

Propria laus sordet! Nije lijepo govoriti o svojim stvarima, kažu i savjetuju drevni Latini. Kada čovjek dulje poživi, sve oko sebe trezveno promotri, onda je u prilici iznijeti i svoje dojmove. Svojedobno sam pisao, a ovom prigodom još jednom želim posvjedočiti, da je do ratnog vihora mostarski Županijski sud bio rasadište najboljih sudaca. Bila je to prava pravosudna akademija, bolja od sarajevske, zagrebačke, beogradske i svake druge. Svugdje sam bio, sve sam vidio i doživio i ove dojmove mogu dostojno braniti.

U poslijeratnom vremenu, u kaznenom i civilnom pravu, iz tog inkubatora stasalo je nekoliko jednako velikih sudaca: u kaznenom odjelu – Vjekoslav Lovrić, Hamo Kebo i Slavko Pavlović, a u onom drugom, civilnom, Kamila Federici, Gordana Belović, Silva Prusina i Nurko Pobrić.

Kaznene i civilne predmete, kroz koje su protkane različite sudbine i ljudske peripetije, rješavali su s lakoćom i na način na koji dobronamjeran odvjetnik ili pravobranitelj nije mogao staviti ni najmanju primjedbu i opasku.

Ako jednu osobu sa sudačkim žezlom u ruci, u različitim okolnostima i najtežim predmetima, promatrate i doživljavate cijeli radni vijek, u konačnoj prosudbi ne može biti pogreške. Umirovljenje i konačni odlazak ovakvih nositelja sudačkih funkcija prerani su kada se dogode i u godinama najdublje starosti.

Deficit omne, qud nascitur - sve što se rađa to i nestaje, kaže jedna stara latinska sentencija. Zapravo, naše je životno putovanje traka koja vodi prema konačnom nestanku, koji je u neprestanoj zasjedi, samo mi ne znamo kada će se zlokobno oglasiti.

To je i ništa drugo!

Da starimo – to znamo i svaki dan vidimo.

Ogledalo nam nije potrebno.

Istina, ljudi se teško privikavaju na takve promjene.

Teško ih prihvaćaju i s njima se teško mire.

U vremenima zrele starosti kod mnogih ljudi zna se pojaviti čvrsto i uporno nastojanje kako taj proces zaustaviti i kako mu se oduprijeti. Inače, starenje je priča bez kraja i pitanje bez pravog odgovora.

Sutkinja Kamila Federici ni jednoga se časa nije predavala.

Nikada nije pokazala bijelu zastavu i svoju životnu nemoć.

Do posljednjeg je dana bila pripravna pomoći svakome tko je njezinu pomoć zatražio.

Odgojila je brojne generacije.

Na svakome se mjestu mogu čuti riječi dubokog poštovanja i duboke zahvalnosti.

S ovoga je svijeta otputovala s blagim pogledom i svojim sitnim osmijehom.

U nekoj požutjeloj knjizi, ne znam u kojoj ni kada, pročitao sam da je u Francuskoj, u okolici grada Reimsa, živio teško bolestan i usamljen čovjek, sudac. Svećenik, inače dobar prijatelj, na groblju se pomolio za milost njegovoj duši, primaknuo se grobnome mjestu, prosuo grumenje i rekao:

“Prijatelju, to ti je znak da si umro za ovaj svijet.

Rodio si se u Gospodu i zato budi strpljiv.

Ti sada patiš jer si se rastao od nas i svojih.

Ali ti ćeš doći tamo gdje nema bolesti, gdje su svi bijeli i čisti, gdje je sve sjajnije od samoga sunca i svjetlije od punoga mjeseca.

Ti si se od nas samo tijelom rastao.

U duhu si ostao s njima i s nama.

Imat ćeš udjela u svim našim molitvama.”

Na posljednjem ispraćaju sutkinje Kamile Federici nitko od pozvanih ni riječ ne reče i nitko na njezino otvoreno grobno mjesto nije bacio grumen hercegovačke i mostarske zemlje. Kakogod, časna sutkinja Kamila Federici ostat će u trajnom sjećanju svojih suvremenika, naravno, dok oni po ovoj zemlji na svojim nogama budu hodali i svojim glavama upravljali.

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.