Jedna od konstanti putovanja od Egipta do obećane zemlje bilo je “mrmljanje naroda”. Nakon tri dana hoda od Sinaja narod je počeo zlobno mrmljati (Br 11, 1). Oganj je planuo u taboru. Narod je zavapio Mojsiju da ih zagovara kod Gospodina. To mjesto nazvali su Tabera. Kao da ih je vukla “neka sila teže” prema Egiptu. Iz svoga sjećanja nisu mogli izbrisati Egipat, ropstvo. Druga konstanta bila je “pohlepa”. Jadikovali su: “Tko će nas nasititi mesom? Sjećamo se kako smo u Egiptu jeli badava ribe, krastavaca, dinje, prase, luka i češnjaka. Sada nam život vene; nema ničega, osim mane, pred našim očima” (Br 11, 4-6).
Mojsije je slušao jadikovke svoga naroda. Bio je tužan. U molitvi se obratio Gospodinu. Među ostalim, reče Gospodinu: “Ja sam ne mogu nositi sav ovaj narod. Preteško je to za mene. Ako ćeš ovako sa mnom postupati, radije me ubij, ako sam stekao milost u tvojim očima, da više ne gledam svoga jada” (Br 11, 13-15). Gospodin ga podučava da izabere sedamdeset osoba koje će dijeliti s njim teret naroda.
Gospodin se obraća narodu. Teško je i Njemu razumjeti narod koji stalno ponavlja: “U Egiptu (u ropstvu, nap. a.) nam je bilo dobro”. Neprestance su postavljali pitanje: “Zašto smo uopće odlazili iz Egipta?” (Br 11, 20). Gospodin će im davati obilje mesa dok im ne izbije na nosnice i ne ogadi im se (Br 11, 20). I Mojsije sumnja da će im Gospodin moći dati toliko mesa jer je bilo samo 600.000 pješaka. Gospodin se obraća Mojsiju: “Zar je ruka Gospodinova tako kratka? Sad ćeš vidjeti hoće li se obistiniti moja riječ ili neće” (Br 11, 23). Gospodin im je poslao jata prepelica. Neki su se polakomili misleći da neće biti dostatno mesa za sve. To mjesto su nazvali Kibrot Hataava.