Nije novost ako kažemo da su umirovljenici u Bosni i Hercegovini u teškom položaju. Godinama je to tako, a nema naznaka da bi se to moglo promijeniti u skoroj budućnosti. Razgovarali smo sa Stojanom Livajom, predsjednikom Upravnog odbora Udruge umirovljenika “Neretva” Mostar.
Mala primanja
“Ključni uzrok svih problema s kojima se umirovljenici susreću su mala ili gotovo nikakva primanja. Najmanja mirovina iznosi 370 KM, kojom umirovljenici ne mogu pokriti ni osnovne troškove, a da ne govorim o nekim drugim stvarima. S druge strane, ako uzmete da je prosječna potrošačka košarica u BiH oko 2000 KM, umirovljenik s najnižom mirovinom sa svojom godišnjom mirovinom može sebi priuštiti dvije potrošačke košarice. Što je s ostalih 10 mjeseci”, pita Livaja. Najveći udio potrošnje u toj košarici, oko 48%, otpada na prehranu, tako da umirovljenik od onog što mu ostane prinuđen je kupiti lijek jer veliki dio te populacije narušenog je zdravstvenog stanja. Često se, nažalost, bori s teškim bolestima.
“Dobar dio njih boluje od dvije ili više bolesti, pa sad možete misliti kad takav čovjek, koji mjesečno prima 370 KM, mora kupiti sebi lijek koji košta 50 ili 100 KM, a prije toga mora platiti sva davanja. Njemu gotovo ništa ne ostane za prehranu”, ističe Livaja te dodaje: “Oni, zaista, žive na granici siromaštva, ali žive časno i pošteno. Većem dijelu njih pomoć šalje djeca ili uža obitelj, koji su u inozemstvu ili koji ovdje rade. No, koronakriza, koja je najviše pogodila umirovljenike, mnogo je utjecala na ekonomsku situaciju. Mnogo naših ljudi ostalo je bez posla u inozemstvu te ni oni više ne mogu pomagati roditeljima. Da ne spominjem koliko je ljudi ovdje ostalo bez posla i koliko se manje sredstava izdvaja za mirovinski fond. Kako god, umirovljenici su zaista pogođeni”, naglasio je Livaja.
Velika nevolja
U Udrugu dolaze i ljudi koji nemaju od čega živjeti. Samo jučer Udruga je podijelila jednokratnu pomoć (25 KM) za šest osoba. Livaja ističe da to nije neki novac, ali ti ljudi nemaju ni toliko. “Možete zamisliti kako se osjeća čovjek koji iza sebe ima 40 godina radnog staža, a sad, kad je u zasluženoj mirovini, mora pitati za novčanu pomoć da bi kupio lijek. To znači da ga je velika nevolja natjerala na to. Na kraju ih uhvati depresija i počnu misliti da su beskorisni, da ih nitko ne želi, čak ni obitelj”, dodaje. Djeca mnogo pomažu roditeljima, Livaja kaže da dosta članova kaže “da im nije djece, ne bi imali od čega živjeti”. Nažalost, bilo je i slučajeva, srećom malo, da su zaboravljeni i ostavljeni. Rijetki su slučajevi gdje djeca ne žele čuti za roditelje, ali ima i toga. Neki članovi Udruge žive u staračkim domovima. Kad je u pitanju smještaj, oni su zadovoljni, posebno novim domom u Čapljini, a pokreću se inicijative što se tiče zdravstva gdje bi ljude koji boluju od nekih bolesti posjećivali liječnici i stručni ljudi koji bi se brinuli o njima.