Voljela bih da mogu trčati maraton, ali pošto ne mogu, daj da vidim koliko mogu, toliko ću uraditi danas i svaki dan. Važno je da se čovjek probudi sa osmijehom i da se nikad ne predaje. Naravno ponekad se umori i od optimizma. Dođe dan kad si kao i vrijeme, moraš prihvatiti realnost kakva jeste nadajući se da će sutra biti bolje.
Rekla je to u intervjuu za Večernji list čuvena kompozitorka, pjevačica i slikarka Jadranka Stojaković, koja je poslije 23 godine provedene u Japanu, ponovo među svojima.
Iako u invalidskim kolicima zbog teške povrede koju je prije dvije godine zadobila na jednom od nastupa u Japanu, ova po mnogo čemu zanimljiva umjetnica, plijeni svojom pozitivnošću koju nesebično poklanja pacijentima i osoblju banje Slatina nadomak Banjaluke, gdje se liječi još od maja. Ne smije se gubiti nada. Ima mnogo pacijenata ovdje koji su u težoj situaciji nego ja, ima i onih koji su bolje, ali je važno boriti se za bolje, ističe naša sagovornica.
Vaša soba ne liči na bolničku. Svi ovi instrumenti, kontakt diskovi, računar, muzika koju svirate učinili su da kutak u kojem trenutno živite bude umjetnička radionica? Kako se osjećate i koliko Vam rad pomaže u liječenju?
Dobro se osjećam. Ganuta sam brigom i pažnjom dragih ljudi. To su prije svega moji prijatelji, ali i oni koji me nisu znali, ali koji vole moju muziku. Zavod za rehabilitaciju “Dr Miroslav Zotović” i doktor Goran Talić omogućili su mi da unesem sve što mi je potrebno u ovaj moj dom. Jedino sam instrumente donijela iz Japana. Računar, radni sto, orhideje i sve lijepe predmete dobila sam na poklon. S godinama čovjek postane osjetljiv na pravu dobrotu. Ne mogu da ne spomenem divne ljude iz komšiluka, Zoru iz Slatine, koja mi već pet mjeseci cijedi cveklu i mrkvu iz svoje bašte i donosi, moje drugare iz slastičarne “Pingvin” koji šalju kolače, kćerku jedne pacijentkinje koja me iznenadila orhidejom, do predsjednika Republike Srpske Milorad Dodika koji se interesovao za moje zdravlje i najavio da će me posjetiti. Naravno znači mi mnogo što imam i “alat” za rad. Kako sam dobila sto, napisala sam tri pjesme, a čini mi se čim su mi unijeli računar nastalo je pet novih pjesama. Što se tiče bolesti, sa neuronima se nikad ne zna, još se ne može prognozirati kako će se proces liječenja odvijati. Rekli su mi da su vježbe najvažnije i taj lijek koji pijem, ali optimizam me ne napušta. Beskrajno sam zahvalna svima koji mi pomažu.
Ovih dana u prodaji treba da se pojavi Vaš novi kompakt disk. O kakvim pjesmama je riječ?
Prije dvije godine bila sam na turneji sa Japankama, kada smo gostovale i u Banskom dvoru. Moje drage prijateljice i koleginice su se vratile u Japan, a ja sam ostala jer sam bila pozvana od jedne super mlade grupe iz Rovinja da napravimo nešto zajedničko i tad sam napravila sa Frankom Krajcarom, to je jedan mladi čovjek koji svira sedam instrumenata i pjeva njihove istarske pjesme u etno fazonu ali obradio ih je i izvodi to na jako moderan način. S njim sam otpjevala taj duet i toliko se zaljubila u grupu da sam ostala i snimila svoj album na kojem je bilo pet novih, pet starih pjesama, uključujući “Sve smo mogli mi”, “Što te nema”, nove pjesme koje sam obradila na svoj način i neke prodalmatinske. Baba mi je bila Dalmatinka pa sam se uhvatila jedne nostalgične pjesme koju sam otpjevala, čak ima jedna uspavanka i na italijanskom jeziku. To sam snimila tada da bi “Kroacija rekords” koja je prepoznala kvalitet pojavila se kao izdavač. Mislili su da će to napraviti prošle godine, međutim meni se desilo sa nogama to što se desilo, nisam mogla doći na promociju onda smo to sve odložili za ovu godinu i cd izlazi za dva dana. U Banjaluci sam napravila spot za pjesmu “Daleko plove brodovi”, album se zove “Daleko”.
Od nedavno ste angažovani i na RTRS-u u muzičkoj produkciji. Šta Vam znači novi posao?
To mi je jako dobro došlo. Očito je da me nisu pozvali samo iz socijalnih pobuda, pokazalo se da možemo jako dobro komunicirati i nešto napraviti na tom planu, tako da sam presretna što su me primilu u svoje jato i što mogu i ja dati doprinos muzičkoj produkciji RTRS-a. Moji prijatelji su se skupili, ispred 5. paviljona ovdje u Slatini, tada sam upoznala generalnog direktora RTRS-a gospodina Dragana Davidovića, porazgovarali smo o svemu i svačemu, lijepo se dogovorili, već imamo pozitivne rezultate. Prvi projekat bio je Etno grupa “Iva”. To je uspješno promovisano na Sajmu knjiga u Beogradu. Ja sam preslušale pjesme tih talentovanih djevojaka koje je pronašao Slobodan Vidović i sretna sam zbog tog projekta. Sada idemo u nove pobjede. Žao mi je što nisam pokretna da mogu da idem s mjesta na mjesto i vidim ko šta pjeva u ovom gradu, jer kažu da je muzička scena dosta zamrla u Banjaluci, da se više to odvija po kafićima. I to je u redu, klubski prostori su dobri na svoj način, ali važno je da se ne ide samo na komercijalu nego da se proizvodi nešto što je mimo tog štimunga, svadbi i drugih raspoloženja.
Kako vidite šansu mladih ljudi ovdje?
Taj autorski dio treba probuditi u ljudima da počinju da se bave sobom, da ne budu samo tezgaroši. Naravno od nečega se mora preživjeti tako da sasvim je normalno da ćeš ići na svadbu i zaraditi, da ćeš ići u klub dok god ne postigneš nešto što je tvoja i muzička i intelektualna ponuda. Taj svoj pečat ako ne nosiš možeš ostati samo na tim tezgaroškim granama.
Svojevremeno ste radili sa Čolom i sa Montenom. Šta je to što je neizbrisivo u Vašim uspomenama iz tog perioda?
Čola mi se javio i pjevušio “Ne daj se, generacijo”, rađena je jedna dokumentarna emisija na B92 o meni, novinari su uspjeli da dođu u kontakt sa Čolom, sa Bregovićem, Kovačom, Biljom Krstić, Miškom Plavim, koji su govorili o meni o našim družeima, zajedničkim nastupima, ali i uspomenama koje su neizbrisive. Na početku karijere najviše vremena provodila sam sa Čolom i sa Kemom. Išli smo na turneje po moru, tezgarili po svim mjestima morskim duž Jadrana. Ja sam bila pauza za njihovo presvlačenje, jer su oni bili mnogo veće zvijezde nego što sam ja ikada. Imali su bolje pjesme, a ja sam bila što bi rekao Arsen Dedić kantica (smijeh). Dakle, kant autor, neko ko nije bio tu da zabavi nego da podstakne na razmišljanje, a to je mnogima još bilo dosadno, pogotovo ljeti na moru. Tako sam ja vrtila svoja tri, četiri hita “Čekala sam”, “Ima neka tajna veza”, koju sam snimila s Bijelim dugmetom, “Sve smo mogli mi, da je bio duži dan”... Nekoliko pjesama je bilo u opciji koje je njihova publika željela da čuje. Naravno imala sam ja svoju publiku, ali nije bilo toliko brojna kao što su ova dva frajera imala. Bilo je tu lijepih druženja, mnogo dogovodovština, a najviše radosti i smijeha. Često smo morali spavati u istoj sobi. Tako da smo mi bili kao jedna familija, dva brata i jedna sestra.
Da li je tačno da turbo folk ne uzima sve više maha samo kod nas nego i u Japanu?
Da. To nije problem samo ovog podneblja. Turbo folka ima i u Japanu. Oduška mora biti pogotovo ako imate psiholoških problema. U Japanu se živi zaista naporan život. To je stalna napetost zbog mnogo vremena provedenog na poslu, u vozovima i mora čovjek imati neki ventil. Svi misle da je Japan 22. vijek, što u tehnološkom smislu i jeste. Međutim, način na koji se radi i živi “melje” čovjeka. Taneka, tako se zove taj žanr, novokomponovana muzika nešto što je od tradicije nastalo kao što su bile naše narodne novokomponovane pjesme, to nije još došlo do turbo folka, ali aranžmani su napucani, električne gitare biju tamo iza ušiju, dok su ovdje vibratori od kojih dobijaš morsku bolest, užas jedan. Ali i to neko voli. Ja to ne slušam, ali zašto uskratiti nekim ljudima koji to vole. Meni je žao što se mlada raja okrenula tome. Iz zezancije su došli u neko stanje duha da im se to iz zezancije počelo sviđati. Sjećam se, gimnazijalci iz Sarajeva su se sprdali s tim turbo folkom navijali to kasno u noć, kad bi se ponapijali. Kao što su se naši stari napijali uz neke narodne pjesme poput poskočica ili grmečkih. Svaki taj nivo publike se mijenjao kao što je urbanističi mijenjao se stil jednog grada, kulturološki prije i poslije rata. Sve to ima svoje faze i sasvim normalno je da se i to pojavilo kao odjek svega toga. Kao što su normalno useljenici u neke gradske prostore, a do sada nisu živjeli u gradu, ali to je jedan skok. Ta publika koja je drugačija mora sačekati da se ljudi malo naviknu, neka svega toga. Važno je ne zaboraviti one koji vole drugačije. Neka turbo folka, ali moram čuvati svoje vrijednosti. Neka i svadbene muzike. I skakanja po stolovima, ako to nekoga uveseljava, ali ne možeš imati samo to na repertoaru i u ponudi. Neko voli picu, neko špagete, daj im da jedu i jedno i drugo.
Koliko je kič zastupljen i u ostalim sferama života?
Isto je. Očito je da je vrijeme takvo došlo i da će i to proći. Ja sam 23 godine bila daleko od svega, ali nedavno kad sam bila na izložbi Milivoja Unkovića u Muzeju savremene umjetnosti, shvatila sam da su ljudi gladni toga, da imaju potrebu i da se to organizuje, samo treba biti češće. Da bi ljudi imali šta da “jedu”, dajte i njima malo hrane.
Kako su na vas djelovale godine rada i života koje ste proveli u Japanu?
Dok sam se okrenula prošao je frtalj mog života u Japanu. Umjesto da ga živim ovdje sa svojima, ja sam otišla u zemlju izlazećeg sunca. Nažalost desio nam se rat, ja sam ostala bez pasoša i bila zatvorenik u Japanu deset godina. Sva sreća što mi je japanska vlada pomogla, dali su mi jedan papir na kojem je pisalo da mogu sjediti i raditi, ali ne mogu izaći napolje. Sve dok Japan nije priznao BiH 1998. godine ja sam bila bez pasoša. Kada sam dobila pasoš, pošla sam da prvi put posjetim Sarajevo poslije rata. Tad je bilo bombardovanje Srbije, ja sam prespavala jedno pet dana u Beču, nije ništa letilo, čekala sam da bombardovanje prestane. Moj menayeri su mi rekli vraćaj se u Japan, tako da sam tek 2000. prvi put poslije 12 godina došla u Sarajevo. Kasnije sam počela da dovodim japanske grupe sa sobom, da pravim taj most između dvije države što je bilo uspješno.
Život u Japanu imao je snažan odjek u meni. Taj novi način života i ta hrana koju sam odmah zavoljela, naročito svježe plodove iz mora, imaju svoje draži. Smiješno mi je kad te alge pokažeš nekom našem ko voli svinjetinu, jagnjetinu ili bilo koje pečenje on pada u nesvijest. Nećeš valjda jesti te crne papire, govore mi. Imam problem pošto ne jedem ništa sa zaprškom, a kod nas ako nije zaprženo nema volumena, ne računa se. Zbog te zaprške dobila sam malo na kilaži i sad ću povesti računa da bih mogla da nosim ovo svoje tijelo.
Šta je ono što Vam je nedostajalo u Japanu?
Kulturološki gledano, nedostajao mi je naš duh, naši vicevi, naravno ponekad i ćevapi, pite, pituljice, kobasice, sve ja to jedem i danas, ali ne u velikim količinama. Način na koji se radi u Japanu odgovara mi, zbog toga što sam navikla da radim još kao djevojčica, kao tinejyerka sam radila u Njemačkoj u Evropi sa svojim ujakom sa yez bendom. Naučila sam se na red, na tačnost, tako da meni ta japanska disciplina nije bila strana. Čini mi se da smo i mi pošli u tom smjeru, ljudi su svijest digli na jedan nivo koji nije najviše odgovoran. Opuštenost koja je postojala u bivšem jugoslovenskom sistemu je malo izgubljena, zbog teške socijalne situacije. ali ipak duša i srca su ostali isti. Naravno ne treba se hvatati za to “mi imamo veliku dušu”, jer i Rusija naprimjer ima veliku dušu, ali ima i mnogo mafijaša. Bitno je da se neke stvari pomjeraju. Nadam se da će Republika Srpska i BiH da ide u nekom pravcu da se ne izgube duša i srce, ali da živimo kvalitetnijim životom.
Koliko mladi koji se bave muzikom imaju priliku da ispolje svoju kreativnost?
Poznavala sam ranije banjalučke muzičare, čak sam napravila i jedan album s njima koji je bio do te mjere otkačen da nije nikako prošao, ali je bio jako progresivan. Ti mladi ljudi su se rasuli po svijetu, ali se nadam da će nove genracije to nadoknaditi. Volim da slušam “Letu štuke”, uvjerila sam se da Maja Tatić odlično pjeva, Boris Režak takođe.
U Japanu ste pjevali na engleskom, japanskom ali i na svom maternjem jeziku?
Japanci su insistirali da pjevam na našem jeziku. Jedna japanska kompanija napravila je video igricu sa mojom pjesmom koja je obišla cijeli svijet. Ja sam otpjevala na našem jeziku i oni su se oduševili. Poslije ne znam koliko godina kada sam došla u Njemačku vidim dijete njemačkog producenta sve igra moje igrice i ja slušam svoju pjesmu, njima je to egzotično.
Kakva je japanska publika?
Japanska publika je jako senzibilna. Osjete kad je prava duša na pravom jeziku. Što znači možeš ti nama i na japanskom pjevati, lijepo je kad mi tebe shvatamo, ali daj molim te, otpjevaj nam na svom jeziku pa da mi stvarno uživamo. Niko ne zna o čemu se radi, ali svi plaču, osjećaju muziku na pravi način. Kod Japanaca nema reakcije na prvu, moraš dobro da se naradiš da bi ti na kraju poklonili svoju pažnju. Stalno si u frci do kraja koncerta, a onda kad raspale ne prestaju.
Koliko se patriotizam njeguje u Japanu?
Poslije zemljotresa poslije svih nezgoda, tog reaktora, u Japanu se rodila jedna vrsta čudnog patriotizma. To je jedna vrsta ponosa koji su oni htjeli da dokažu. Imali su mogućnost da im svijet priskoči u pomoć, ako se tiče reaktora. Oni su rekli ne mi smo dovoljno pametni da možemo sami. Japanci koji su malo mudriji, jasno im je.
Međutim, realnost je nešto drugo. Taj potres koji sam i ja doživjela u Tokiju je bio strašan. Ljuljalo je pet minuta i mislila sam da ću umrijeti, samim tim što sam nepokretna, bila sam bespomoćna. Mislila sam da je kraj svijeta, baj, baj Japan. Neko od stručnjaka je rekao da će se Japan prepoloviti na dva dijela, jer živjeti u Japanu znači sjediti na vulkanima.
Pričala mi je prijateljica kako naručuje hranu sa ostrva. Plaća, čeka sedam dana, da stigne sa juga. Bitno je da nije sa sjevera, jer u Tokiju je ozračeno. U svoj toj muci, zanimljivo je ljudi kupuju detektore, koje i babe šibaju, pa samo pište po gradu.
Šta biste poželjeli sebi, a šta drugima u Novoj godini?
- Bolji život bih poželjela svima. Mi smo upućeni jedni na druge, kako god okreneš. Voljela bih da među ljudima bude manje sebičnosti, ali više otvorenosti i tolerancije. Smiješno mi je pričati o tome da ćemo ući u Evropu, već smo u Evropi, ovo je dio Evrope uvijek bio. Dakle, želim svima ljepši i opušteniji život i da se ljubimo međusobno.
