U nekoliko rječnika tražio sam etimološki korijen riječi apatija. Pitao sam se – što ona u prijevodu i doslovnom smislu znači? Svaki rječnik ponavlja isto i kaže: to je riječ koja označava psihičko stanje bezvoljnosti, potištenosti i nezainteresiranosti.
To je apatija pojedinca i naroda.
Samim tim nametnulo mi se pitanje – jesu li naši narodi umorni od svega i svačega: od rata i poraća, izbora i izbornih zavrzlama, političkih prijevara i obmana, nezaposlenosti i neimaštine, beznađa i nesigurnosti, potonuli u stanje bezvoljnosti pa ne traže izlaz iz stanja koje im je donijelo čudno, surovo, ratno vrijeme?
Naravno, i neki čudni ljudi i savezi.
U našoj zemlji dugo se ne zna ni gdje smo ni kako smo. Sve češće može se čuti pučka uzrečica:
"Sačuvaj nas, Bože, Bosne jer ona je poderana kabanica u kojoj se nikada ne zna otkuda i kakvi vjetrovi pušu." Nekad pušu slijeva, nekad zdesna, nekad s istoka, nekad zapada, a nekada zapušu čudni vjetrovi pa ni dobri meteorolozi ne znaju otkud su i kako udaraju.
Uglavnom – neugodni su!
Takve vjetrove narod naziva vijavicom.
To je ono stanje kada se u zrak podigne velika prašina; sada se nebo zamuti i uskovitla da čovjek oči otvoriti ne može. Najgore od svega je što se vijavica u našoj zemlji udomaćila pa se, iz godine u godinu, sve češće i sve žešće sudaraju zakon i bezakonje, policija i mafija, pravosuđe i korupcija.
Jedan sustav se urušio.
Novi, bolji i pravedniji nitko nije izgradio.
Svaki red i plan je izgubljen.
Najavljenih reformi nema.
Nema ni puta prema zajednici uređenih europskih država.
Tko zna hoće li ga i biti.
Uglavnom, škripi, puca i zapinje na svakom koraku.
I dandanas, kao i prije nekoliko stoljeća, ima dovoljno razloga zbog kojih se može postaviti pitanje što je, zapravo, Bosna i Hercegovina. Nemam pretenzije odgovoriti na ovo pitanje, ali potraga za pravim odgovorom mora biti potraga za redom neprijepornih činjenica. Istina, nijedna unutarnja granica bivše i sadašnje države nije toliko porozna i ranjiva kao ona na istoku, na obalama rijeke Drine.
Zašto?
Zato što su njome računali mnogi i pretvorili je u zamršen bosanskohercegovački čvor.
Ovim društvenim nevoljama pristaju stihovi pjesnika Ilije Jakovljevića (1897. – 1948.):
Zatvori usne i srce,
vilice stegni i šuti,
i nemoj nikoga pitat'
zašto su naši smrznuti puti.
I zašto čovjek čovjeka kolje
i zašto nikada neće biti bolje…
I tako – godina za godinom, a život se nikako vratiti s blatnjava i neizvjesna puta. Tako je uvijek kada netko nije svoj na svome, kada zli i opasni ljudi zavladaju i otrgnu se kao bijesni psi s lanca, a drugi mirni, umni i krotki, povuku se i čekaju neko drugo, vedrije vrijeme.
Je li Europska unija postavljena kulisa iza koje veliki štite svoje imperijalne interese i je li to vješt pokušaj da se prevare mali i nemoćni narodi? Ako Europska unija ne iskoristi priliku koja joj se ukazala, sve se može urušiti i nestati. Baš onako kako je 26. lipnja 2023. godine pravno problematičnim odlukama Skupština Republike Srpske napala Ustavni sud Bosne i Hercegovine, a time i uspostavljeni pravni poredak.
Uglavnom, naši narodi na istoku i zapadu, sjeveru i jugu, žive u neimaštini, strahu i nedefiniranom iščekivanju. Mali narodi su se probudili. Oni žele imati svoj državni prostor i okvir, slobodu i samostalnost, otklon od pohlepnog Zapada i surove aveti Istoka. Nitko ne želi život kompromisa i sređivanja globalnih računa po načelu prijeboja: mi ćemo vama sada i ovdje, a vi nama na drugom mjestu i u neko drugo vrijeme.
Ako danas, kao putnik i namjernik, prođete dijelovima nekada napučene zemlje – Hercegovine ili Posavine, svejedno je, nigdje čovjeka. Kada biste pošli ulaziti u mahom napuštene kuće, tamo nikog nećete zateći osim paučine – od ulaznih vrata do potkrovlja. Kakogod, baš na ovom mjestu priliče stihovi ohrabrenja Luke Paljetka (1943.), koje je sjajno otpjevao legendarni Vice Vukov (1936. – 2008.):
Tu je tvoja zemlja, tu sagradi dom,
Tu je stari temelj, tu na kršu tom,
Tuđin i oluje kidali su nju,
Ali ona tu je sve dok mi smo tu.
Nitko, pa ni visoki predstavnici, ne promišlja kako će svemu doći kraj.
I kako tamo negdje – tako nas uče sve religije svijeta – treba položiti račun za svoj život. I to tamo gdje ne pitaju tko si ni što si.
Jesi li Hrvat iz zapadne Hercegovine, Srbin iz Gacka i Bileće, Bošnjak iz Buturović Polja i tragične Srebrenice. Tamo pitaju samo kakav si po svom srcu i po svojoj duši i kakva si djela iza sebe ostavio.
U sjajnoj priči "Proba" Ivo Andrić piše kako sveti Petar, onaj koji nosa ključeve pakla i raja i odlučuje tko će na jednu, a tko na drugu stranu, razgovara s fra Serafinom, svećenikom iz središnje Bosne:
"Ako ćeš da ti pravo kažem, fra Serafine, ono o vjerama i nacijama nije važno kod nas kao što je dolje kod vas, naročito u Bosni. Ovdje se, ako hoćeš da ti pravo kažem, i ne pita koje si vjere i koje si nacije, nego kakav si po svom srcu i po svojoj duši.
Mi po tome sudimo.
Samo po tome.
Evo, kada si prema meni bio toliko iskren, moj fra Serafine, ovo ne kazuj nikom u Bosni.
Ionako nitko živ neće ti vjerovati, a možeš rđavo proći…"
Živimo u vremenu u kojemu se sve plaća.
Istina, bez novca se ne može.
Ni u crkvu, ni u džamiju, ni u jednu bogomolju.
Ne može nikamo!
Ali novac i bogatstvo nisu ono što čovjeku može dušu ispuniti. Nije siromašan onaj koji ima malo. Siromašan je svaki čovjek kojemu je uništeno dostojanstvo, koji je unižen i ponižen i kao takav ostao bez svog doma, svog jezika i svoje domovine.
Takav čovjek nema ništa!
Živimo u vremenu političke gluposti.
Što je još gore i bolnije – živimo u vremenu političke oholosti.
Politika koju proživljava naša zemlja i njezino okružje doima se kao mjesto na kojem su se srele i svoj simpozij održavaju duševne bolesti ovog svijeta. Na koncu, kada čovjek sve sagleda, nije ni čudo. Stoljećima smo izloženi tuđoj upravi, tuđoj volji i samovolji, tuđoj pohlepi i nezajažljivu interesu. Unatoč svemu, ako je povijest učiteljica života, onda bi nam trebala podariti lidere koji su u stanju prebroditi nesporazume i napraviti iskorak.
Fra Mirko Majdančić (1960.), glasoviti svećenik franjevačkog reda, ne tako davno napisa:
"Bilo je u povijesti Bosne i gorih vremena od onih o kojima je pisao Ivo Andrić, ali nikada kao danas nije bilo ovakvih ljudi. Ni na vidiku lidera koji bi ova dva-tri bosanska svijeta mogao približiti i pomiriti tako da se nitko u svojoj kući ne osjeća zapostavljen i da ne živi pod dojmom stradalnika ili s hipotekom ratnog prijestupnika."
Istina je, nema zajedništva koje se ne može poremetiti, ali isto tako – ne postoji poremećaj koji razumni ljudi ne mogu prevladati. Nažalost, na političkom tronu nalaze se nacionalni lideri od kojih se dobru nije nadati.
Dobru se nije nadati jer se ponašaju kao oholi ljudi koji ne vide kakve posljedice mogu izazvati njihovi postupci, pa i obična izgovorena riječ. Jezik ne smije biti bojevo sredstvo za komadić bilo kakve vlasti i ovlasti. Jer tko svoj identitet gradi na mržnji prema drugome, taj radi o glavi sebi i svom pokoljenju.
Kada je u ožujku 2003. godine u Beogradu, na ulici, kao pas lutalica, ubijen premijer Srbije dr. Zoran Đinđić, bila je to jasna naznaka da dolazi vrijeme drugih, opasnih ljudi. Onih koji su četiri godine i koji mjesec više pucali po opkoljenom Sarajevu i onih koji danas, iz sveg glasa i sa svakog razglasa, poručuju da se to nikada nije dogodilo. Nije se dogodila opsada, nije se dogodio genocid, ništa se dogodilo nije. U ovom i ovakvu svijetu istina nema svoje mjesto. Kriva drveta i luda svijeta nikad neće nestati, kaže jedna pučka uzrečica.
Došlo je vrijeme onih koji, urbi et orbi, poput razjarene zvijeri, poručuju:
"Ako ubiju mene, tu je moj brat, ako ubiju mog brata, tu je moj sin, ako ubiju mog brata i mog sina, tu je moja kći."
A ne zna i ne vidi da ovakvim načinom vladanja ubija svog brata, svog sina, svoju kćer, svoju domovinu. Kao da ne zna da krv ide na krv, da mač ide na mač, da se krvlju ništa nije opralo ni odrubljenim glavama riješilo.
S političkim vjetropirima valja oprezno!
Oni ne prezaju ni od čega.
Na koncu, ovo je vrijeme takvih ljudi.
Istina, uvijek ih je i bilo.
U pedeset i četvrtoj godini nakon Krista od posljedica trovanja umro je rimski car Klaudije. Bio je sposoban i ambiciozan graditelj. Otrovala ga je Neronova majka da bi njezin sin mogao doći na prijestolje. Neron je potom ubio svoju majku. Tijekom vladanja ubio je svakog drugog tko mu je na put pokušao stati. Pobio je sve bogate ljude da bi blagajnu mogao napuniti. Zapalio je grad da bi dobio veliki prostor za svoju palaču.
Svako vrijeme ima svog Nerona, Omer-pašu Latasa, Hitlera i Staljina i njima slične.
S njima zlo postaje sve opasnije, a dobro sve ugroženije.
Tako je do dana današnjeg.
Kada čovjek dođe u zrelu životnu dob, on iz godine u godinu vidi i osjeti osipanje svoje generacije. Smanjuje se broj ljudi koje je poznavao, s kojima je u školu i na fakultet išao, s kojima je radio i živio. Istina, ulice su prepune, ali to su ljudi s kojima nema dodirnih točaka ni poveznica. Dođe vrijeme u kojemu se treba hrabro suočiti s istinom da nikakvim manevrom nije moguće vratiti se na početak. Još jednom doživjeti ranu mladost, prvu ljubav, prvi posao i prvu plaću. Zato svoje godine valja čuvati, njegovati i radovati im se.
Nažalost, ljudi u Bosni i Hercegovini žive u stanju kolektivne apatije. Znaju da pred njima neće niknuti cvijet koji sami nisu posijali, zalijevali i pomagali mu odrasti i s proljeća procvjetati. Sve što su za trideset godina posijali visoki predstavnici, "zalijevali" i podržavali nije dalo ni ploda ni cvijeta.
E, baš tako!!
Ni kvalitetna ploda ni raskošna cvijeta!
Istina, ostalo je bolno sjećanje na mračnu travanjsku noć 2001. godine. Te mrkle noći, u osvit zore, tenkovi međunarodne zajednice upali su u uspješnu privatnu Hercegovačku banku i uništili je. Pet tisuća gospodarstvenika i sto tisuća štediša ostalo je bez svog kapitala i svog novca.
Ovako brutalan gospodarski obračun teško bi preživjela moćna talijanska Lombardija, njemačka Westfalija, pa i bilo koja druga europska pokrajina. Sol na ranu ostavila je spoznaja da za ovaj bankocid nitko nije odgovarao, pa ni nalogodavac - omaleni, bljedoliki, bezbrki Austrijanac iz Koruške, "uzorita ekselencija" Wolfgang Petritsch. Za nauk, na ovu bestijalnost treba češće podsjećati.
Tako se kratko i teško živi pa da još polovica tog kratkog i teškog života prođe u svađi i mržnji. Zašto? Ivo Andrić
Siromašan je onaj čovjek kojem je oduzeto dostojanstvo i koji je ostao bez svog doma, svoje banke i neovisne domovine
Sve što su za trideset godina svoje uprave visoki predstavnici posijali i podizali nije dalo dobar plod ni raskošan cvijet
Aleksandar Vučić: "Ako ubiju mene, tu je moj brat, ako ubiju mog brata, tu je moj sin, ako ubiju mog brata i mog sina, tu je moja kći." A ne zna i ne vidi da ovakvim načinom vladanja ubija svog brata, svog sina, svoju kćer, svoju domovinu
