Već viđeno. Tako bi se najkraće mogle sažeti reakcije na zapadnom Balkanu, pa i u Bosni i Hercegovini, na rezultate predsjedničkih izbora u Sjedinjenim Američkim Državama. Gotovo isto kao i prije osam godina, kada je Donald Trump prvi put izabran za predsjednika Amerike, u BiH se to na svim stranama doživljava kao iznimno važan događaj.
Koliko god su nerealni u očekivanjima od buduće američke politike u svom dvorištu, Balkanci toliko pretjeruju i s "rođačkim vezama" s Trumpom. I dok u europskim državama, poput Slovenije, uopće ne ističu koliku bi im korist donijele veze koje preko Trumpove supruge imaju s administracijom SAD-a, na balkanskom području i dalje vlada uvjerenje kako je važno imati vezu. U Srbiji su zetu dali zemljište, u BiH je odjednom postao važan njegov bivši vozač, a ne treba čuditi ako se odnekud izvuče još neka, navodno bitna poveznica s povratnikom u Bijelu kuću.
Euforija među srpskim političarima u BiH slična je onoj kakvu smo mogli vidjeti među Bošnjacima prije četiri godine kada je Joe Biden izabran za američkog predsjednika. Baš kako su sarajevski politički vizionari predviđali Bidenovu fokusiranost na BiH i "dovršetak posla" koji su predsjednik Bill Clinton i njegova demokratska administracija počeli u Daytonu 1995. godine tako Milorad Dodik i njegovi suradnici danas imaju nerealna očekivanja od Trumpa. Možda više zbog sukoba s aktualnim američkim veleposlanikom u BiH Michaelom Murphyjem i očaja zbog pojačanih sankcija prema svojoj obitelji, Dodik je napadno proslavljao Trumpovu pobjedu. Trumpov kačket, poseban domjenak u predsjedničkoj palači i videoinstalacija portreta novoizabranog američkog predsjednika na toj ustanovi trebali su i Americi, veleposlaniku Murphyju, a i bošnjačkim političarima pokazati koliko su Srbi s obiju strana Drine sretni zbog Trumpova povratka u Bijelu kuću.
Bošnjačka je politika pak razočarana i pomalo strahuje. Ne toliko od Trumpa koliko od nekih njegovih suradnika. Tješi se time da je Dodik pod američke sankcije i došao upravo za prvog Trumpova mandata te da ni tada nije bilo znatnijeg zaokreta u američkoj politici prema BiH. Hrvati u BiH su, čini se, najracionalnije reagirali. Baš kao i prije četiri godine kada je pobijedio demokrat Biden – ne očekuju previše.
To je možda i najrealnije jer, kako sada stvari stoje, izglednije je da će Trumpova administracija svoj daytonski "recept" za BiH pokušati primijeniti na neka druga svjetska žarišta nego što će se ozbiljnije baviti ovim prostorom koji u današnjem svijetu punom aktivnih sukoba nije u njezinu fokusu. Već se u najavama vidi kako bi zamrznula konflikt Ukrajine s Rusijom, a vjerojatno isto vrijedi i za sukob Izraela s Palestincima na Bliskom istoku, pa i Kosova sa Srbijom. Zamrzavanje sukoba bila je američka strategija uobličena u Daytonski i Washingtonski sporazum. Tako su "riješili" BiH. Ratni plijen gotovo je postao nova granica država u državi (s dijelom preslagivanja teritorija) i s otvorenom mogućnošću (konfederacije) pripajanja matičnoj domovini. Kada se nakon 20 ili 30 godina ohlade ratne strasti, onda se, po Amerikancima, stječu uvjeti za trajno rješenje. To je jedini argument zašto bi SAD možda opet pokušao riješiti zamrznuti konflikt u BiH. Dogodine je 30 godina od njegova projekta. Očito je da nije savršen i završen te da bi se tu mnogo toga trebalo popravljati, ali pragmatični Amerikanci često su zadovoljni i onim osnovnim, a to je da BiH već tri desetljeća nije akutno krizno žarište. Možda im je to dovoljan razlog da ga ne odmrzavaju ni na 30. obljetnicu. Po njima je, valjda, bolje imati nesavršen mir nego savršen rat.
