U posljednje vrijeme svjedoci smo sve grubljih napada na Katoličku crkvu. Tuku po njoj sa svih strana i iz svih oružja, od prekomjernih medijskih granatiranja, politikantskih torpediranja i “filozofskih” miniranja do običnih paljenja i bjesomučnih ubijanja pripadnika katoličke vjere s elementima pravog genocida. Često uime neke druge religije katoličke crkve postaju mjesto opasnog življenja, a krvavi Uskrs na Šri Lanki s oko 300 žrtava i 500 ranjenih najnoviji je primjer. A javna je tajna da su za sve unaprijed znale tajne službe. Od koga i za koga taje, nitko ne zna, a još se manje zna tko i zašto prešutno podržava počinitelje. Mnogo toga u odnosu prema Katoličkoj crkvi podsjeća na vremena kad se u starom Rimu kršćanska vjera prakticirala u katakombama. U mnogim najciviliziranijim zemljama (tako same sebi tepaju) u Europi gotovo svaki dan se oskrnavi poneki katolički crkveni objekt, a nisu pošteđeni ni bogomolje protestanata i drugih kršćana. Još se bezumnije napada živa Crkva. Brojne najutjecajnije svjetske institucije i mediji utrkuju se u tome tko će bezočnije, besramnije i podlije udariti protiv kršćanstva uopće, posebno protiv Katoličke crkve. Pa smo svjedoci apsurda nad apsurdima – kunu se u sve što je europsko, a ruše sve što je kršćansko! S Marsa se vidi kako svojski rade u podrivanju svega što ima veze sa Svevišnjim, da pripadaju rušiteljima temelja zapadne civilizacije. Krajnje je vrijeme da se spasi što se spasiti dade da Europa ne ode k vragu. A vrag ne spava. BiH je u tom kontekstu posebna priča za sebe. Mnogi u BiH javno se zalažu za europske vrijednosti, a tajno djeluju protiv njih. Brojni samozvani borci za demokraciju, vladavinu prava, slobodu i dostojanstvo čovjeka pretrgoše se u borbi protiv svega toga. Poimanje aktualne političke zbilje u BiH od velikog dijela sarajevske političke čaršije podsjeća na “logiku” beogradske političke čaršije s kraja 80-ih i početka 90-ih godina prošlog stoljeća. Mnogi od njih i ne znaju da su samo eksponenti političkih projekata kojima je sve što je istinski europsko više nego strano. Nakon smrti Mire Marković Milošević, koja je imala snažan utjecaj na politiku svoga muža Slobodana u Srbiji, pričao se vic o njoj i njezinu suprugu u vrijeme sankcija Srbiji. Nije bilo goriva na benzinskim crpkama, ali je Milošević svojim autoritetom pokušao uvjeriti djelatnika jedne crpke da mu ipak iz nekih “crnih” zaliha natoči spremnik govora. No, djelatnik benzinske crpke nije htio ni čuti. Onda je iz automobila izišla Mira i kratko porazgovarala s djelatnikom crpke koji je potom natočio pun spremnik goriva Slobina automobila. Slobi ništa nije bilo jasno pa upita suprugu: - Tko ti je ovaj “pumpadžija”? - On je moja prva ljubav – odgovori Mira. - Da si se udala za njega, bila bi, dakle, supruga “pumpadžije” – utvrdi Sloba.
Ne, dragi, on bi bio predsjednik Srbije – objasni mu Mira. Hrvati su ponikli na zasadama kršćanske Europe, bili su u svojoj povijesti i predziđe Europe, a sad se nalaze u delikatnim relacijama geostrateških preslagivanja. Trebaju ustrajati na tomu da se ne nađu u zaziđu Europe, na čemu neke političke strukture skrivećki rade. Valja vjerovati u onu Kranjčevićevu: “Okovi su krila da se brže leti”. I ne valja biti malodušan. Jedan Ero s ovoga svijeta pitao je drugoga: Kako je? A kako je i dobro je – objasni mu drugi Ero. Čitali smo u nekim bošnjačkim medijima kako je Bosanka iz Ljubuškog (!) postala državna šefica policije u Australiji! Da je slučajno neka Ljubušanka učinila u Australiji neko veće kazneno djelo, isti ti mediji naglasili bi da se radi o Hercegovki. Sve nas podsjeti na razgovor ugodni s tamburaškim bardom Šimom Jovanovcem, čiji je sin Branimir skladao pjesmu “Moja Hercegovina”, koju pjeva Mate Bulić. Šimina supruga i Branimirova majka inače je Hercegovka iz Gruda pa nam je Šima pričao kako su njegova sina Branimira pitali je li on Hercegovac ili Šokac, a Branimir im je odgovorio: - Ja sam šokirani Hercegovac! •
