Početkom prošloga mjeseca u sarajevskom hotelu Europa, Općina Gradac i splitski nakladnik Bošković predstavili su knjigu “Dr. Niko Andrijašević – život i djelo”.
Konačno, i to se dogodilo!
Gradac, nekada Lapčan, malo mjesto Makarskog primorja, bio je, i još uvijek je, glavno odmorište ljudi iz Bosne i Hercegovine. Blizina mora, riva s kraja na kraj mjesta, šetnica do susjednog Brista, čisto more i bujna vegetacija, privukli su imućne ljude i velike gospodarske sustave.
Sedamdesete godine prošloga stoljeća bile su era gradnje vikend-kuća i radničkih odmarališta. Gradilo se, odmaralo i ljetovalo, a da se rijetko ili skoro nikada nije spominjalo ime rodoslovnika prvih turističkih iskoraka. Nikada!
U knjižicama koje je svake godine tiskala Turistička zajednica nije bilo imena dr. Nike Andrijaševića.
Ako bi kao gost Graca, prolaznik ili znatiželjni turist, upitao nekog od mlađih naraštaja – tko je podzide izgradio, mol osmislio, borove zasadio, na čijem zemljištu su sagrađena odmarališta građevinara, poštara, željezničara i sindikata BiH, čija je ona kućica pod stoljetnim borovima, na ta jednostavna pitanja nitko vam ne bi znao odgovoriti. Ni od starijih mještana ne biste dobili odgovor. Oni su živjeli zavjetom šutnje. Bolje je vilice stegnuti i dušu zatvoriti, nego sebi ili nekome svome neželjene putove otvoriti. U strahu od nepostojeće opasnosti, jednog čovjeka prepustili su potpunom zaboravu.
Davne 1882. godine, u glasovitom plemenu Kačića, rođen je Niko Andrijašević, odvjetnik i književnik, doktor pravnih i doktor geoloških znanosti. Odvjetnička, književna i geološka gromada u jednome čovjeku, tri u jedan, kako se u dalmatinskoj “ćakuli” može čuti. A u rodnome mjestu, do jučer, ni ulice ni ploče, ni trga ni poprsja. Kao da se ni rodio nije!
Osamnaestogodišnji mladić britkoga uma i nemirna duha smisao života nije našao u splitskom sjemeništu. Počeo je studirati geologiju i sanjati kako će zaviriti u utrobu zemlje i otkriti sve tajne ovog svijeta. Zanesen odabirom svoga poziva 1909. godine, u 27. godini života stekao je najveće akademsko zvanje – zvanje doktora geoloških znanosti. Jedan od prvih arheologa Dalmacije po zemlji je kopao i tragao, a po papiru neumorno bilježio život težaka, ribara, pomoraca i nesretnika. Tragao je i po utrobi Bosne, po fojničkim rudnicima zlata i ilidžanskim ostacima drevnih kultura.
Njegovo književno djelo, osobito priče “Iz Neretvanske krajine”, i danas zorno svjedoče o tomu – kako se u primorju rađalo, odrastalo, ženilo, preko oceana odlazilo, vraćalo i umiralo. O književnim radovima dr. Nike Andrijaševića, o njegovim novelama, kritikama i dramama, pohvalno se izražavao i Anton Gustav Matoš, strogi bard hrvatske književne kritike.
Nemiran duh i intelektualna moć poveli su mladoga doktora geologije i već afirmiranog književnika u svijet pravnih znanosti u uvjerenju da će, sa žezlom u ruci popraviti svijet i na zemlji uvesti red. Kada je u Zagrebu, na Kraljevskom sveučilištu Franje Josipa, završio studij prava i nedugo zatim stekao titulu doktora pravnih znanosti, odlučio se na poziv odvjetnika – branitelja obespravljenih i poniženih.
Briljantna odvjetnička karijera dovela ga je na prijestolje – na mjesto predsjednika Odvjetničke komore Bosne i Hercegovine.
Ured glasovitog sarajevskog odvjetnika dr. Nike Andrijaševića bio je u Ul. Josipa Jurja Strossmayera, u neposrednoj blizini katedrale i kultnog hotela Europa. U kutu toga hotela, gdje je obavljeno predstavljanje knjige, dr. Niko dolazio je ritualno, svaki dan nakon radnog vremena. Piće za odmor, partija preferansa s Tinom Ujevićem, napojnica za konobare koji su ga kao ikonu, kao svetost služili, označavali su kraj radnog vremena. U to vrijeme dr. Niko Andrijašević bio je simbol grada i njegovog elitnog društvenog života. Za vrijeme boravka Tina Ujevića u Sarajevu, o njemu je u svemu brinuo, a darovita likovnog umjetnika Ismeta Mujezinovića – stipendirao. Pomagao je i drugima, nama znanima i neznanima. Bio je mecena kulturnog života svoga vremena.
Kao odvjetnik i zastupnik austrijskih i drugih međunarodnih tvrtki, stekao je zavidnu imovinu: nekoliko kuća u Sarajevu, hotel Jadran u Kiseljaku, nekoliko stanova u Splitu i veliki stan u središtu Zagreba. Njegovu imovinu krasila je velika, velevrijedna kolekcija umjetnina. Po kućama i stanovima dr. Andrijaševića danas stanuju nepoznati ljudi, a ostavština umjetničkih djela nalazi se u Umjetničkoj galeriji u Sarajevu. Sudbina se s ljudima zna surovo poigrati. Narodna vlast bivše države konfiscirala mu je svu imovinu, a prognanoj obitelji ostavljena je mala, trošna baraka na brijegu iza dvorišta gračke franjevačke crkve. Narodna Skupština FNRJ 1949. godine vratila mu je stan u Zagrebu i umjetnine koje je u njemu zatekla. Nepravda je htjela da se u taj stan obitelj nikada nje uselila. Njoj je bila namijenjena stara, ruinirana gračka kućica – baraka nepravde i poniženja.
Početkom ove godine u sarajevskom dnevnom listu Oslobođenje osvanula je vijest da je prolaznik kraj kontejnera, u Ulici Josipa Jurja Strossmayera, pronašao svezak knjiga i časopisa. Znatiželjan čovjek zavirio je i pronašao zlatnu ribicu – pronašao razglednice i prepisku dr. Nike Andrijaševića i slavnog pjesnika Tina Ujevića.
Obiteljska tragedija
U braku sa Sofijom Maraus dr. Niko imao je dva sina – Miljenka i Petra. U prijelomnim vremenima četrdesetih godina prošloga stoljeća Miljenko je bio diplomatski službenik Nezavisne Države Hrvatske. Drugi sin Petar bio je komunističkog svjetonazora. U rat je otišao s dalmatinskim partizanima. Po okončanju rata, Miljenko je, bez sudskog postupka, ubijen, a mlađega Petra “nasilna smrt” posjetila je na Golom otoku.
Niko Andrijašević, dvostruki doktor znanosti, slavni odvjetnik i književnik, pod nerazjašnjenim okolnostima umro je u Sarajevu, 25. srpnja 1951. godine. Umro je bez obitelji i imovine. Kao siromah, skapao na ulici.
Troškove pokopa platio je Ismet Mujezinović, njegov nekadašnji stipendist.
U Gracu na moru, nekada duže, nekada i na sat-dva, boravim puna četiri desetljeća.
Upoznao sam unuke dr. Nike Andrijaševića. S Nikolom-Nenom, koji je radio na benzinskoj crpki INA, moglo se razgovarati, odigrati partija karata, barkom isploviti po komadić ribe.
Njegov stariji brat Ognjen-Ogi bio nekomunikativan. Sam je gradom šetao, sam sa sobom razgovarao, nešto modelirao i maštao kako će njegove podmornice jednog dana negdje otploviti. Neno je o djedu Niki rado pričao. Bio je ponosan na njega! Oca je rijetko spominjao. Nije ga ni zapamtio. Družeći se, uz jutarnju kavu, rodilo se i primjereno prijateljstvo.
“Komunizam je pao, gotovo je”, govorio mi je pri svakome susretu.
“Vrijeme je da pokrenem spor i da mi se vrati imovina u Gracu. Znam da je na mojoj djedovini lanac sindikalnih odmarališta. Znam da ih nije moguće porušiti i otkloniti. Podnijet ćemo tužbu i tražiti da nam se u posjed vrati što odmaralištima nije potrebno za normalno poslovanje. To bi bilo pošteno”, tješio je sebe, a mene uvjeravao u pravičnost svog zahtjeva.
Dogovorili smo se i spor pokrenuli pred Okružnim sudom u Splitu.
Zapuhali su novi, kako se govorilo, demokratski vjetrovi. Kod uređujućeg suca, vidjelo se, naša tužba imala je razumijevanje.
Moguće da je i sudac znao što se dogodilo s obitelji dr. Nike Andrijaševića. Rasprava za raspravom, došli smo do očevida na licu mjesta. Vještaci su trebali premjeriti teren, prikazati pristupne ceste i predložiti što je sindikalnim odmaralištima potrebno za normalno poslovanje. Nazirao se povoljan ishod spora. Dramatičan kraj najavilo je jedno zimsko jutro. Bila je to 1996. godina.
Branko, Nenin radni kolega s gračke benzinske crpke INA, javio je tragičnu vijest!
Neno i njegov brat Ogi, neženje i “cimeri”, jednu dugu zimsku noć kratili su igrajući karte. Zaspali su!
Plinska peć ostala je upaljena. Ujutro rano susjedi su ih na kauču pronašli mrtve.
Kada je u Gracu, prije šest godina, umro Ante Vlašić, dugogodišnji turistički djelatnik, sportaš i ikona mostarskog gradskog života, našao sam se na gračkom mjesnom groblju. Pod visokim čempresima koji su odlučili dotaknuti nebo pronašao sam grob dr. Nike Andrijaševića, njegovih sinova Miljenka i Petra te unuka Nikole i Ognjena.
Zastao sam i poklonio se! Zastao sam i vratio sjećanje na Nenu, Ogija i tragičnu sudbinu velikog odvjetnika, znanstvenika i književnika.
Sve su Drine ovog svijeta krive.
Tako je uvijek kada se žezlo pravde nađe u rukama nerazumnog osvetnika ili drumskog razbojnika. Jedan od najpoznatijih kršćanskih učitelja sv. Augustin (354. godine prije Krista), u svome djelu “Knjiga o Božjoj državi”, opominje i piše:
Kada se otklone pravda i pravičnost, što je država drugo nego pećina i razbojnička družina?!
