Kada je stvarao Bosnu, s njom i južnu pokrajinu - Hercegovinu, Svevišnji je ostavio vidljive tragove svojih ruku, svojih djela i plemenitih nakana. Darovao nam je lijepe gore, planine, more, jezera, bistre rijeke, potoke i nastanio je ljudima lijepa izgleda, plemenita duha, razborita uma i bistra pogleda.
Dao joj je sve.
Stvorio je sve uvjete da ona stasa, lijepo se razvija i da ljudi u njoj žive sretno, skladno i ponosno. Po onome što ima i što nam daje, ovakve zemlje nadaleko nema. Pjesnici su joj posvetili najbolje stihove, književnici najljepše opise, glazbenici vesele note, a slikari, kako prvi tako i posljednji, raskoš i vatromet različitih boja.
Ali uzalud!
Čitajući stare požutjele knjige, naišao sam na misli slavnog nobelovca Ive Andrića: Bosna i Hercegovina lijepo se dopunjuju kao lice i naličje jednoga harmoničnog predmeta. Kada bih, kojim slučajem, ponovno dolazio na ovaj svijet, bio bih nesretan kada se to ne bi dogodilo u Bosni. Svako drugo mjesto bljutavo mi je, kao neposoljen kruh.
Nakon svega, kao da je Svevišnji nezahvalnoj, nerazumnoj i oholoj djeci okrenuo leđa i prepustio ih tami, neprestanim sukobima i ozbiljnom beznađu. Prepustio ih dok ne shvate da je rat podvala moćnih, krvava laž i teška nesreća jer kod pobjednika i pobijeđenog, na kraju svega, ostaje mrtav, osakaćen ili trajno poražen čovjek.
Postratno vrijeme u našoj zemlji je stalo. Kao da su ga opasali zli duhovi. Stara poslovica kaže: Bolje je biti malo slijepa nego previše lijepa.
Je li ljepota naše zemlje neodoljivo privlačila osvajače s Istoka i Zapada pa je, iz stoljeća u stoljeće, napadaju i u ropstvo bacaju, varaju i iskorištavaju? Ne daju joj uspraviti se i progledati, predahnuti i otkloniti podjele. I konačno u miru početi stvarati i živjeti.
Naši su ljudi posebna vrsta: otporna, snalažljiva, navikla na vjerske, političke i gospodarske zulume, ali ovo guravo i nejasno postdaytonsko vrijeme postalo je bez smisla i dostojanstva. Nadugo i naširoko sve je pošlo kud ne treba i kako ne valja. Ljudi su umorni od rata i velikih stradanja, a ništa manje od postratnih peripetija i zavrzlama. Razuman čovjek ne mora biti pesimist jer za gore stvari ima još vremena.
Kada kao razumna bića otklonimo iluzije i optimizam, i poluslijepu čovjeku mora biti jasno da poražene snage u krivom ogledalu vide sebe i svoju povijest i da se pripremaju za novi kaos i nove sukobe. Jedna latinska mudroslovica kaže: Vulpes pilum mutat, non more! (Lisica dlaku mijenja, ali narav i navike nikada!).
Naš narod voli reći – duša tuđe!
Teško je vjerovati čovjeku na vlasti koji raspolaže polugama političke moći, onome koji je velegradske ulice krstio imenima doživotno osuđenih ratnih zločinaca, koji u parlamentu svoje zemlje, urbi et orbi, urla: "Za jednog našeg čovjeka ubit ćemo stotinu muslimana!" ili onome koji dođe u vidokrug zagrebačke katedrale i zaluđenoj i neukoj masi uzvikuje: "Ovo će sutra biti naše!"
Na radiopostajama često se može čuti hit pjesma "Dečko, hajde o'ladi". Jer ljudi na Balkanu nisu stvoreni samo za to da se, s vremena na vrijeme, tuku i ubijaju, granice popravljaju i po mitskim pričama ih prepravljaju.
Ljudi takvih razmišljanja najradije bi dolinu Neretve, Unu i Drinu, visove Jahorine i Bjelašnice, Veleža i Vlašića, strpali u uzavreli kotao pa kuhali i prokuhavali, solili i dosoljavali, dok se ne pruži prilika sebi pripojiti jedan, makar to bio i najmanji dio.
Tako je od davne 1463. godine.
Od tada do dana današnjeg ovu zemlju svatko na svoj način, po svom viđenju i interesu, ćeifu i meraku, poput zrele posavske ili gabelske lubenice, želi pocijepati i njome se sladiti.
U kolumnama koje pišem, s vremena vrijeme, kao da je to jače od mene, vraćam se pitomoj središnjoj i sjevernoj Bosni, njezinim gradovima i po mnogočemu neobičnim i posebnim ljudima. Neobičnim po svojoj naravi i dobrohotnosti, po veličanstvenim sakralnim objektima u Kreševu i Fojnici, Gučoj Gori i Kraljevoj Sutjesci, koji po okolnim bregovima i šumarcima svijetle poput najboljih Vartinih svjetiljki.
Svijetle i demantiraju one koje vole reći: "Ma, pusti priče; Bosna je ovakva, Bosna je onakva. To govore oni koji ništa ne znaju i ništa ne prepoznaju. Koji ne znaju ni o čemu pričaju".
Na bijelome svijetu, s jednog na drugi kraj, teško je naći pero koje je na ravni s onim koje je bilo u rukama Travničanina, nobelovca Ive Andrića. Teško je naći opernu divu ravnu Seni Jurinac, čijim se imenom i Zlatnim prstenom u drevnom Beču nagrađuju najbolji operni umjetnici na ovome svijetu. Što reći o likovnim dosezima Gabriela Jurkića, Mersada Berbera i Safeta Zeca, nego da su to umjetnici koji su dostojni Louvrea, Prada i svakoga drugog znamenitog svjetskog muzeja.
U bosanskoj Kraljevoj Sutjesci rođen je maestro Ivica Šarić. Da je maestro, kojim sretnim slučajem, rođen u talijanskoj Firenci ili Padovi, u francuskoj Nici i Parizu, da je pošao stazama Sene Jurinac, za života bi se njegovo ime slavilo s naklonom do poda i izgovaralo s kraja na kraj ovog dunjaluka.
"Dolje, u onoj drugoj južnoj pokrajini, žive ljudi kakvih je na ovom svijetu malo. Zar ćete igdje naći kršnijeg, radinijeg, pametnijeg i sposobnijeg čovjeka od našeg hercegovačkog? To je čovjek kojemu nedostaje samo uređen državni okvir u kojemu bi mogao razvijati svoje radne i umne sposobnosti", prije stotinu godina presvijetloj carskoj kruni u Beču i Sarajevu pisao je fra Didak Buntić.
U pravno uređenoj državi takvu čovjeku ne bi bilo kraja. Upravo stoga, unatoč ratu i poraću, danas je teško prepoznati prostore od Međugorja do Trebinja, od Gruda do Livna i Tomislavgrada. O Posušju i Širokom Brijegu ne treba ni govoriti. To je čista mala hercegovačka uspješna Vestfalija.
Kome ovo nije baš jasno, neka na putu za Tuzlu zastane u Živinicama ili na putu prema Doboju u Gračacu, i vidjet će oazu uspješnih poduzeća i velepoduzeća koje su daroviti, vrijedni i sposobni ljudi stvorili u državi koja se ni po čemu tako ne može promatrati, pogotovo takvom smatrati.
Ljeto je i vrijeme godišnjih odmora. U srpnju i kolovozu mostarskim ulicama korača šaren svijet. Šeće Europska unija. Kada se ljetna žega smiri i sunce zađe za Biokovo, svijet izmili iz svojih skloništa. U svakome se restoranu i najmanjem kafiću mogu sresti i oni na koje smo, i ne htijući, malo zaboravili.
Ima i onih koji bez rodnog grada ne znaju godišnji odmor provesti.
I oni su tu.
Njihovu dolasku svatko se raduje.
Tu su, po nekome životnom ritualu, na stazama svoga djetinjstva, na obalama smaragdne ljepotice Neretve. Unatoč tomu što im društveni status omogućava svaku drugu daleku i najdalju destinaciju. "Ća je London kontra Splitu gradu!", pjevao je legendarni splitski glumac i pjevač Boris Dvornik.
"Što je cijeli svijet kontra Mostaru i njegovu Starome gradu!?", uglas će vam reći Ivica Ćurković i Duško Bajević, legende koje su, kao sportski i ljudski dragulji, zlatnim slovima upisane u povijest rodnoga grada. Za njih vrijedi stara dobra pjesma: "Nema raja bez rodnoga kraja, ni miline bez Hercegovine".
"Hercegovina je nepresušno vrelo talenata, genijalaca, humanista i osobenjaka spremnih na prkos i žilavu borbu za svoje ideale. Oni su tvrdoglavi koliko je tvrda i njihova zemlja koja se stoljećima bori s burom, sušom i nezvanim gostima", piše nobelovac Ivo Andrić.
Tako je usred rata (1943.) i pet godina poslije u miru (1948.) grad Mostar iznjedrio dva dječaka koja su u svijetu sporta, sportske i ljudske diplomacije ispolirala svoje životne puteve i dovela ih do stadija koji će svakome mladom sportašu biti jedinstven primjer, uzor i putokaz.
Riječ je o reprezentativnim veličinama, letećem vrataru i diplomatu Ivanu Ćurkoviću i Princu s Neretve - Dušku Bajeviću. "Da sam ja netko", kako pjeva Arsen Dedić, jedan i drugi još za života, u rodnome bi gradu dobili znamenje koje bi slavilo njihovo ime, sportske rezultate i uspjehe. Za mlade sportaše i svakog drugog čovjeka, boljega uzora, putokaza i poticaja teško je i zamisliti.
Na polovini puta između Mostara i Širokog Brijega, nekako na petnaestom kilometru, u ljetnikovcu, uz žubor potoka, miris cvijeća, cvrkut ptica i dašak hercegovačkog maestrala, ugodno je razgovarati s osobom čije misli lagano teku i svjedoče o spokoju renesansnog čovjeka koji je dosegao razinu sportaša prvoga reda i intelektualca sorbonskih manira.
Dok govori o svojoj sportskog i diplomatskoj karijeri, dok objašnjava svoju životnu filozofiju, u jednome času zastao sam i upitao se: "Bože, kako je ovo mudar čovjek koji se ni pod teretom međunarodne slave ni u čemu nije promijenio!". Jer to je isti onaj dječak iz Radićeve, onaj s blagim osmijehom i pogledom, koji na biciklu, tiho i neprimjetno, juri na jutarnji ili popodnevni trening nogometaša Veleža.
Na dan objave ove kolumne, na posebnoj svečanosti, na stadionu Partizana u Beogradu bit će otkrivena središnja loža koja će ponosno nositi ime slavnoga Mostarca Ivana Ivice Ćurkovića. Unatoč svemu, rodni grad, neodlučan i zbunjen, spava.
Sjećam se da mi je u jednom razgovoru s oduševljenjem govorio kako je ponosan na veličanstvenu sportsku i ljudsku karijeru sugrađanina Duška Bajevića.
"U Mostaru ili Zagrebu, u Beogradu ili Ateni, na svakome drugom mjestu, a uvijek sam negdje i s nekim, istim sjajem sjaji ime Princa s Neretve", lagano i dostojanstveno govori Ivica Ćurković.
Životni put Princa s Neretve, kako ga svatko doživljava i oslovljava, teško je sažeti u nekoliko redaka ove kolumne. Zapravo, sportska, ljudska i domoljubna karijera ovoga čovjeka zahtijeva veliku monografiju tvrdih korica i čvrsta poveza, kako iz nje ne bi ispala ni jedna riječ i ni jedno slovo.
U ove vrele ljetne dane, sa svojom i našom princezom Begom, Princ s Neretve odmara se u skladno građenu ljetnikovcu. Odmara se na Buni, u pravoj hercegovačkoj Provansi. Odmara se na obalama rijeke Bune.
U slobodno vrijeme rekreativno igra tenis, druži se s dragim ljudima i prijateljima. Životni put Duška Bajevića, njegove i naše princeze Bege, dostojan je filmskog zapisa i svakoga svjetskog filmskog festivala.
Od svega što čovjek može doživjeti, najopasniji je uspjeh. Svaki se požar može ugasiti osim onog koji dolazi iz ljudske duše, ljudske zlobe i zavisti. Biti velik i ekstremno popularan, a pritom biti skroman, ponizan i jednostavan, to je osobina iznimno velikih i posvećenih ljudi. O tome najbolje svjedoče životne putanje Ivice Ćurkovića i Duška Bajevića.
