Dan Europe simboličan je, a možda i jedini datum koji podsjeća na potrebu ujedinjenja, zajedništva i solidarnosti europskoga kontinenta. Naime, 9. svibnja 1950. godine Robert Schuman, tadašnji ministar vanjskih poslova Francuske, predstavio je svoj prijedlog formiranja Europske zajednice za ugljen i čelik. Taj prijedlog, poznatiji kao Schumanova deklaracija, smatra se početkom stvaranja Europske unije.
Danas, kada se geostrateška slika svijeta dramatično mijenja, europsko zajedništvo koje simbolizira 9. svibnja jednako je potrebno i Europskoj uniji i ostatku kontinenta koji pretendira ući u ovu asocijaciju. Ta “europska obitelj” ima određene vrijednosti, standarde i ciljeve, na koje se najviše podsjeća upravo na Dan Europe. Pitanje je jesu li baš svi u EU svjesni da bez Balkana u svom sastavu ciljevi ujedinjene Europe zacrtani u Schumanovoj deklaraciji ostaju neostvareni.
Hoće li i kada EU zemljopisno i vrijednosno biti kompletiran, pitanja su na koja danas nitko ne može ponuditi odgovor. Skeptici unutar EU i izvan njega kažu da neće, i svojski se trude to i dokazati. Oni drugi pak – a njih je, navodno, više – vjeruju da jedinstvo EU nije utopija. Neki predlažu konkretna, možda i radikalna rješenja kako bi se to jedinstvo što prije ostvarilo. Pri tome polaze od država koje su po mnogočemu i najproblematičnije za prijam u EU jer su razjedinjene i nefunkcionalne.
Na vrhu je tog popisa Bosna i Hercegovina, zemlja koja se od završetka rata do danas u mnogim segmentima nije pomaknula ni korak naprijed. Evo, čak i današnji Dan Europe u ovoj se nacionalno podijeljenoj zemlji različito doživljava. U Federaciji BiH, gdje dominantno žive Bošnjaci i Hrvati, nizom manifestacija obilježava se Dan Europe, uz poruke i sadržaje kakvi su za taj spomendan svojstveni i EU. U drugom entitetu, Republici Srpskoj, danas je čak i neradni dan. Ali ne zbog Dana Europe, već zbog obilježavanja Dana pobjede, praznika koji obilježava pobjedu Sovjetskog Saveza nad nacističkom Njemačkom u Drugom svjetskom ratu. Do danas se taj praznik održao u Rusiji i susjednim zemljama, ali i u Srbiji, Crnoj Gori, a, eto, i u bh. entitetu RS.
Potvrđuju Srbi u BiH i na ovaj način svoje rusofilne osjećaje i simpatije prema dalekim rođacima na Istoku. No, većina stanovnika RS-a, kao i sve parlamentarne stranke u tom entitetu, podržavaju pridruživanje Europskoj uniji. Možda su emocije većine Srba na ruskoj, ali je ratio na europskoj strani. Jer, Srbi, baš kao i pripadnici ostalih bh. naroda, životnu sreću i blagostanje isključivo traže na Zapadu. U onom sustavu društvenih, političkih i ekonomskih vrijednosti koje simbolizira EU.
Zašto se onda problem razjedinjene i konfliktne Bosne i Hercegovine ne bi pokušao riješiti ekspresnim prijmom u EU? Umjesto da se uporno i krajnje neuspješno od BiH traži ispunjavanje određenih uvjeta i u maratonskom procesu pridruživanja stalno podiže ljestvicu, europski lideri mogli bi iskušati drugi recept. Primiti BiH “preko reda” u svoje članstvo i onda automatski ugraditi propise i standarde u tamošnje zakonodavstvo. Takva šok-terapija za bh. društvo i državu, njezine posvađane narode i korumpirani sustav mogla bi biti djelotvornija od beskrajne igre mrkve i štapa koju forsira Bruxelles.
Dobronamjerni slovački diplomat i dobar poznavatelj balkanskih prilika Miroslav Lajčák upozorava da bi to bilo kao kada bi u nogometu klub iz pete premjestili u prvu ligu. Možda bi to za petoligaša BiH doista završilo brojnim rezultatskim debaklima. Ali ne mora biti tako. Katkad je dovoljno promijeniti trenera, postavku igre, organizaciju kluba pa da mali klubovi uspiju parirati velikima. Sučeljavanje s jakim protivnicima može biti i snažan motivirajući čimbenik za one realno slabije timove.
Popravljati BiH unutar EU moglo bi biti učinkovitije od sadašnjeg integracijskog pristupa. Taj je pristup polučio tako male rezultate u protekla dva desetljeća da teško neki novi, ma kako radikalan bio, može biti neuspješniji. Uostalom, nije baš da je EU i u dosadašnjem proširivanju bio dosljedan i strogo se držao standarda i uvjeta koji se postavljaju pred BiH, ali i druge zemlje zapadnog Balkana. A da i ne spominjemo Bugarsku i Rumunjsku u trenutku prijma u EU. Možda je najočitiji primjer širokog tumačenja “ispunjavanja uvjeta za članstvo” odluka o ulasku Cipra u EU. Središnja vlada formalno, a još manje suštinski, ne upravlja polovinom svog teritorija, dok se krhki mir održava gotovo isključivo zahvaljujući snagama UN-a. BiH je već po tomu ispred jedne članice EU, a pruži li joj se odgovarajuća prilika, zašto ne bi institucionalno, gospodarski pa i politički nadmašila i neke druge zemlje. Jedan dio bh. tima, onaj hrvatski, već je dio EU. Pruži li se prilika ekipi u cjelini, sigurno neće osvojiti europsku ligu prvaka, ali može iznenaditi neke “na papiru” jače protivnike i proći prvih nekoliko kola. •
Umjesto da se uporno i krajnje neuspješno od BiH traži ispunjavanje određenih uvjeta i u maratonskom procesu pridruživanja stalno podiže ljestvicu, europski lideri mogli bi iskušati drugi recept
