Među brojnim (dez)informacijama kojima se dozira političko-ustavna kriza u BiH našla se i najava pristupanja Republike Srpske sporazumu o strateškoj suradnji u području obrane koji su potpisali Srbija i Mađarska. No kako je ovdje, prije svega, riječ o suradnji na razini vojske dviju zemalja, Milorad Dodik shvatio je da RS nema svoju vojsku pa se ubrzo korigirao tvrdeći da će taj entitet tražiti samo "statusni prijam". To, prema Dodikovu tumačenju, znači da "možemo biti promatrači, članice ili samo suradnici u okviru policijskih ili nekih drugih obavještajnih pitanja".
Bez obzira na to kako završila (i) ova Dodikova najava, jasno je da svjedočimo svojevrsnom sigurnosnom i vojnom pregrupiranju na europskom kontinentu. Ruska agresija na Ukrajinu, a posebno američko preispitivanje uloge i funkcije NATO saveza u budućnosti, primorali su europske zemlje da krenu u redefiniranje svojih obrambenih strategija. Više nego ikada prije govori se o uspostavi neke vrste europskih obrambenih snaga, što, dakako, nije nova ideja. Od 1954. do danas bilo je više inicijativa za stvaranje nekog oblika europskih vojnih snaga, ali bez konkretizacije. Europski parlament izglasao je 2016. rezoluciju koja daje potporu planovima EU za osnaživanje obrambenih politika zemalja članica i stvaranje obrambene unije. Nakon što je Donald Trump jasno iskazao stav da se Europa više ne može u potpunosti oslanjati na američku zaštitu pod NATO-ovim kišobranom, EU ponovno razmatra načine vojnog i sigurnosnog djelovanja u svojim okvirima.
Osim što se svi naoružavaju i povećavaju potrošnju za obranu, razmatraju se i pojedinačni modeli vojne i obrambene suradnje. Mnogo prašine na Balkanu podignula je odluka Hrvatske, Albanije i Kosova da potpišu deklaraciju o jačanju obrambene suradnje zbog "važnosti zajedničkih napora u odgovoru na nove sigurnosne izazove, hibridne prijetnje i druge rizike koji mogu ugroziti regionalnu, europsku i međunarodnu stabilnost".
Institucionalizaciju suradnje triju susjednih zemalja Srbija je shvatila kao neprijateljski potez, a na odgovor se nije čekalo dugo. Beograd i Budimpešta učinili su službenom blisku obrambeno-vojnu suradnju koja bi se također mogla protumačiti kao uvod u novi vojni savez u ovom dijelu Europe. Uz Mađarsku, Srbija već dugo njeguje blisku suradnju u području obrane s još jednom članicom NATO saveza – Rumunjskom, ali zasad nema naznaka da bi se vlada u Bukureštu priključila bilateralnom sporazumu Mađarske i Srbije. Baš kao što nije jasno kako će na sve reagirati Crna Gora, koja je također članica NATO-a, ali i država u kojoj vlast obnaša nekoliko srpskih stranaka.
Izvjesno je tek da BiH sa svojom vojskom neće ni u jedan od tih ili drugih regionalnih saveza. Baš kao i u brojnim drugim pitanjima, ni oko toga ne postoje ni približno usklađeni stavovi triju nacionalnih politika u BiH. Uostalom, uz trenutačnu tehničku i kadrovsku opremljenost te tronacionalni sastav, Oružane snage BiH potencijalno bi svakom savezu bile veći problem nego pomoć. Zato je dobra vijest da se vojska u BiH drži potpuno izvan aktualnih političkih nadmudrivanja koja su zemlju gurnula u najdublju poslijeratnu krizu. Ipak, doprinos koji bi BiH pružila uspostavi nove kolektivne sigurnosti u Europi mogao bi biti golem. Misija EUFOR-a "Althea" u BiH dobar je primjer, pa možda i putokaz, za kolektivno vojno djelovanje EU u budućnosti. Zašto EUFOR ne bi bio embrij buduće europske vojske!? Uostalom, Althea u prijevodu znači iscjeliteljica, a baš je iscjeljenje danas potrebno svim europskim politikama, pa i onoj obrambenoj.
