Kada se putnik namjernik s prijevoja Makljen planine, s nadmorske visine od 1170 metara, spusti i preko Uskoplja dođe do Skopaljske Gračanice, Kraljeve Sutjeske i kraljevskog grada Bobovca, mora zastati i razgledati krajolik prepun sklada i ljepote.
Neopisive ljepote!
U Kraljevoj Sutjesci dočekat će ga nacionalni spomenici kulture – najstarija džamija sultana Mehmeda II. te velika monumentalna katolička crkva sv. Ivana Krstitelja i franjevački samostan, sagrađeni u prvoj polovini četrnaestog stoljeća. To su još svjedoci vremena, nevremena.
Ovoj ljepoti pristaju stihovi pjesme Ranka Bobana:
“Dođi da vidiš, dođi da se diviš i poželjet ćeš ovdje da živiš…”
Još i bolje stihovi pučkoga pjesnika:
“Bosno moja, lijepa li si,
još bi stoput ljepša bila,
da te sila strana
davno nije pokorila…”
Ta ljepota ne može se opisati riječima i notnim zapisima.
Ljepotu kraja i krajolika jedino je uspio dočarati gospodar kista i boja, hrvatski i bosanskohercegovački likovni umjetnik Gabrijel Jurkić, neponovljivi pejzažist i kolorist (Livno, 1886. – Livno, 1974.).
S lijeve i desne strane puta, od zavoja do zavoja, gusti šumarci s okolnih brežuljaka i crveni krovovi poodmaklih kuća stvaraju privid panoramske razglednice. Sve što je Božjom voljom nastalo i ljudskom rukom stvoreno ima obilje tiha i otmjena sklada.
Skopaljska Gračanica i Kraljeva Sutjeska su del cuore paradiso – rajska mjesta, kako je svojedobno govorio i pisao Luigi Pezzuto, apostolski nuncij u našoj zemlji. Nad ravnim i plodnim dolinama i uzvisinama kao nebeske straže bdiju pitome planine Vranica i Zvijezda. I jedna i druga s nadmorskim visinama nešto manjim od dvije tisuće metara s nebom se dodiruju i druguju.
U utrobi Vranice i Zvijezde leže velika i različita rudna blaga, a u njihovim podnožjima, kao biserne ogrlice, bujne su šume i pašnjaci, izvori i slapovi, vodene površine i Prokoško jezero, omiljeno narodno izletište.
Među načičkanim vrtovima i voćnjacima, šumarcima i livadama, crkvama i džamijama nekome male, a nekome velike, nekome zatvorene, a nekome poput morske školjke rastvorene, sa svojim burnim stoljećima stoje Skopaljska Gračanica i Kraljeva Sutjeska. Sutjeska je izgrađena sredinom četrnaestoga stoljeća, a Skopaljsku Gračanicu svojim je dekretom prije stoljeće i koju godinu više utemeljio blagopokojni nadbiskup dr. Josip Stadler (1843. – 1918.).
Nad tim duhovnim središtima danas bdiju posvećeni ljudi. Gvardijan fra Bono Tomić nad Kraljevom Sutjeskom, a nad Skopaljskom Gračanicom i susjednom Kandijom – dva rođena brata (1974.), don Tado i don Ile Ivoš. Ako vas providnost uputi i upoznate te posvećene ljude, običnom putniku i prolazniku bit će sve jasnije.
Ovaj kraj poznajem i s njim se, pozivom i poslanjem, družim dulje od pola stoljeća. U tihome rajskom kraju ljudi su ponizni i ponosni, u ophođenju veseli i srdačni. Tiho govore i tiho se smiju, oprezno koračaju, kao da nikoga svojim hodom i govorom ne žele uznemiriti. Tu nema hercegovačke i dalmatinske vike i buke, pogotovo psovke.
Dostojanstvo je na svakome koraku i u svakoj prilici. Na ulici, u sokaku, u kućnom dvorištu, crkvi i restoranu, na svadbi i pokopu. Nigdje nisam vidio ni doživio da se ljudi, od najmanjeg djeteta do najstarijeg čovjeka, tako predano i usrdno Bogu mole i da svaku molitvu znaju. Takav osjećaj vodi me uvijek kada zakoračim u tu rajsku dolinu. Kako u Kiseljak i Kreševo, isto tako u Fojnicu i Guču Goru, Novu Bilu i Kraljevu Sutjesku.
Tako sam počeo vjerovati da s ove i one strane Makljena, oko šćitskog samostana, Ramskog i Prokoškog jezera, Kraljeve Sutjeske, Fojnice, Viteza, Nove Bile, Guče Gore, žive pomalo drugačiji ljudi.
Unatoč takvu prirodnom i ljudskom skladu, s vremena na vrijeme na površinu ispliva zlo i poremeti ustaljeni ritam života i čestitim ljudima oduzme nadu i pravo na miran i bolji život.
Prije stotinu godina u znamenitom Pismu iz 1920. godine dijete toga kraja, nobelovac Ivo Andrić, piše:
“Bosna je divna i zanimljiva zemlja.
Po svojoj ljepoti i po svojim ljudima nimalo obična zemlja. Kao što pod zemljom u Bosni leže rudna blaga, tako u sebi bosanski čovjek krije mnoge moralne vrijednosti koje se kod njegovih sunarodnjaka u nekim drugim zemljama teško mogu naći i osjetiti.
U Bosni, u kojoj zbijeno žive četiri naroda i četiri vjere, treba četiri puta više razumijevanja i snošljivosti. Jer kada na tako zgusnutu prostoru nestane razumijevanja i snošljivosti, kada se čovjeku u Bosni um zamuti, a vid zamagli, svašta se može vidjeti, svašta čuti, svašta se može dogoditi.”
Božji hramovi, crkve i džamije mogu se porušiti, u skladišta se pretvoriti, po njihovim dvorištima stada se mogu napasati. Ima gorih i tragičnijih stvari i događaja.
Na prelijepu uzvišenju, na Rostovu, na prijelazu iz bugojanske prema travničkoj dolini, pobijeni su najugledniji bugojanski Hrvati. Zarobljeni su i svezanih ruku odvedeni da tamo budu pobijeni i pokopani. Zarobljene ljude s lancima na rukama, kažu i na nogama, na osamu odvesti, u gluho doba noći pobiti, pokopati i sakriti – ne može biti većeg ni težeg ratnog zločina.
Može li biti veće, više i pogubnije nepravde ako iza takvih ubojstava stoje najviši politički dužnosnici jednoga naroda? Trideset su godina poslije sa slobode dovedeni i pravdi prepušteni nekadašnji bugojanski gospodari života i smrti. Kod oštećenih obitelji postupak pravosudnih tijela izazvao je osjećaj grube nepravde i još grubljeg poniženja.
Hrvati središnje Bosne ne mogu biti ponosni na ono što su sunarodnjaci počinili u Ahmićima i na nekim drugim mjestima. Zločin nad uglednim bugojanskim intelektualcima zločin je nad zločinima.
Počinitelji takvih kaznenih djela ne mogu osobnim vozilima sa slobode dolaziti na sudske procese i nakon isteka vraćati se svojim domovima.
Zakon o kaznenom postupku kaže:
“Pritvor će se odrediti uvijek kada se radi o kaznenim djelima za koja je propisana kazna dulja od deset godina, u izvanrednim okolnostima ako je djelo posebno teško i ako boravak na slobodi osumnjičenih ili optuženih osoba prijeti narušavanjem javnoga reda.”
Nije uobičajeno da ovako piše osoba koja ima svojstvo branitelja. Na ovu nepravdu prema bugojanskim Hrvatima potaknula me moralna obveza jer sam bio prva osoba kojoj su se oštećene obitelji obratile i zatražile pravnu zaštitu. Nažalost, nisam im uspio pomoći. Duboka država pod svojom je zaštitom držala počinitelje najtežih ratnih zločina.
I ne samo to.
S vremena na vrijeme častila ih je gradonačelničkim i ministarskim, najprestižnijim foteljama, ovlastima i privilegijima. A bili su obični, okrutni ubojice.
Jednom prigodom s predsjednikom Hrvatske akademije za znanost i umjetnost, akademikom Mladenom Bevandom, i uzoritim kardinalom Vinkom Puljićem sudjelovao sam u predstavljanju monografije koja svjedoči o Skopaljskoj Gračanici. Monografija s tisuću stranica svjedoči i svjedočit će dok svijet postoji i dok se knjige budu čitale.
Iza tako monumentalnog uratka stoje vrijedni svećenici don Ilija Ivoš, župnik župe Skopaljska Gračanica, i njegov dva sata mlađi brat don Tadija, župnik susjedne župe Kandija. Vjernici ih često ne mogu raspoznati.
Dvojica braće i dvojica župnika susjednih župa prostrla su svoje vidike nakraj svijeta i ispružila posvećene ruke prema svakome čovjeku čestita srca i dobrih namjera. Blagodat je sresti takve ljude i duhovnike. Znaju oni da, kada se nasiječe korijenje, teško je očekivati plodove. Kada se svijet iselili i raseli, teško je očekivati povratke.
U ovoj monografiji svatko može naći ono što ga zanima. Može naći etimologiju svoga prezimena, podrijetlo i povijest svojih predaka, način i tugu njihova životnog puta. U monografiji su, jedan za drugim, svećenici i časne sestre rođeni u Skopaljskoj Gračanici, u njezinu bližem i daljem okružju, a potom i oni koji su iz bijela svijeta došli, zaljubili se u pitomi kraj i njegovu ljepotu i tu nastavili životni put.
Kada se temeljito razmotri povijest nastajanja i povijest čudnih ljudskih postupaka, ovoj kolumni najbolje stoji ono što je u prikladnim stihovima napisao nobelovac Ivo Andrić (1892. – 1975.).
“Gospode, koji si nad svjetovima,
vladaš i znaš,
pogledaj, molimo te,
i na ovu našu zemlju
Bosnu i na nas
koji smo iz njezina tla nikli,
i koji njezin kruh jedemo…”
Bosna je po mnogočemu zanimljiva zemlja. Zanimljiva je i po tom što je u kratkom vremenskom razmaku porodila ljude koji su ponos ne samo naroda iz kojega su potekli. U Travniku je rođena Sena Jurinac (1921. – 2011.), primadona nad primadonama ovoga svijeta. Živjela je i umrla u Beču. Svake godine grad Beč i država Austrija najuspješnijem glazbenom umjetniku, u znak priznanja, daruju znamenje “Zlatni prsten Sena Jurinac”.
U njezinu susjedstvu, u prvome sokaku, rođen je nobelovac Ivo Andrić, književnik čije će pripovjedačke visine teško ikada i itko s ovih prostora dosegnuti i postati novi nobelovac. Kada se iz malog, neuglednog i neutjecajnog naroda iznjedri takav književni gorostas, onda se to mora slaviti.
Nedaleko od Kraljeve Sutjeske i Skopaljske Gračanice, praktički s druge strane planinskog prijevoja, u Livnu je rođen velemajstor kista i boja. Rođen je Gabrijel Jurkić (1886. – 1974.), nenadmašni kolorist, pejzažist i crtač. Raskoš ovog umjetnika upoznao je i Zagreb 2005. godine izložbom u Klovićevim dvorima, a nekoliko godina poslije i Mostar na međunarodnoj kulturnoj manifestaciji Mostarsko proljeće.
U povodu pedesete godišnjice smrti u Franjevačkom samostanu Gorica u Livnu održana je najbolja izložba njegovih radova. Konačno, posjetitelji će moći vidjeti jedno od njegovih najboljih, ako ne i najbolje djelo, sliku “U planinama”.
Iz Sarajeva je Gabrijela protjerao komunistički režim koji nije razumio, pa tako nije mogao ni prihvatiti. Skroman i samozatajan, sa suprugom Štefanijom, povukao se u rodni grad i do smrti živio u livanjskom franjevačkom samostanu. U znak zahvalnosti samostanu je u trajno vlasništvo ostavio dvije stotine slika i više od pet stotina najboljih crteža.
Velikan kista i boja pokopan je na livanjskom groblju sv. Mihovila. Nad grobnim mjestom, poput anđela, stoji statua s temom njegove slike “Put u vječnost”. Grad i franjevački samostan odužili su se dobrome Gabrijelu.
Čudna je i nedovoljno istražena povijest jednoga naroda koji se nikako skrasiti i u miru početi graditi svoju budućnost. Pojavilo se saznanje da je časna sestra, rođena Livanjka, na poziv i molbu blaženog kardinala Alojzija Stepinca, kao ravnateljica zagrebačke Vinogradske bolnice, primala na “liječenje” i tako od sigurne smrti zaštitila progonjene Židove.
Tako je rođena Livanjka, časna sestra Bogoljuba, krštenog imena Luca Jazvo, spasila živote 296 ljudi židovskog podrijetla. Kada je bolnica oduzeta i krštena imenom dr. Mladena Stojanovića, sve je bilo jasno.
Trebalo je spašavati živu glavu.
Nakon izlaska iz pritvora časna sestra Bogoljuba uspjela je krišom pobjeći u Rim, a nakon nekog vremena u daleku Argentinu.
Kao svjesna domoljubna osoba – a što se drugo i moglo očekivati od čovjeka livanjskog kraja!? – posvetila se odgoju mladih ljudi i pomoći svojoj domovini.
U nju se nikada nije vratila.
Životna je svijeća sestre Bogoljube dogorjela u Buenos Airesu 25. listopada 1975. godine. Pokopana je na tamošnjem groblju. Njezin joj se rodni grad odužio i u gradskome parku postavio spomen-obilježje.
