Ovotjedna izjava predsjednika republike Hrvatske Zorana Milanovića prema kojoj se Hrvatska u rat u Ukrajini ne smije miješati više nego što je potrebno i više nego što je to za nju dobro i sigurno ne zrcali samo procjep u kojem se, u odnosu na rat u Ukrajini, našla Hrvatska, nego i cijela Europa, pa i Zapad u cjelini.
Milanović, naravno, nije precizno objasnio koja bi to razina miješanja u rat u Ukrajini u ovoj situaciji bila potrebna, na temelju čega bismo onda eventualno mogli odrediti i onaj višak koji bi predstavljao opasnost za Hrvatsku i koji bi dovodio u pitanje njezinu sigurnost, a to je i dilema na koju ovih dana pokušavaju odgovoriti i Europa i Zapad.
Kada je riječ o Hrvatskoj, ne smijemo zaboraviti da je Hrvatska članica Europske unije i NATO-a te da kao članica mora dijeliti sudbinu tih integracija, i u dobru i u zlu, što vrijedi i za rat u Ukrajini. A NATO i Europska unija itekako su involvirani u ovaj rat, a to znači da je i Hrvatska u njega umiješana, i to puno više nego što bismo mogli zaključiti na temelju Milanovićevih izjava.
Treba naglasiti da je rat u Ukrajini, iako su u ovom trenutku neposredno zaraćene samo dvije strane, ruska i ukrajinska, nedvojbeno rat Rusije protiv Zapada, odnosno Amerike, da budemo posve precizni, bez obzira na to što se taj rat zasad vodi samo na teritoriju Ukrajine i što u njemu zasad stradavaju samo Ukrajinci i Rusi. U Ukrajini se danas, i to u najdoslovnijem smislu, brane i europske vrijednosti.
Ruska invazija na Ukrajinu predstavlja ratni zločin epskih razmjera i negaciju svega onoga što predstavlja Europska unija, a ono što se danas događa u Mariupolju, Harkivu, Kijevu i drugim ukrajinskim gradovima nedvojbeno predstavlja korištenje ratnih sredstava za masovne zločine protiv civilnog stanovništva. Ruska invazija u suprotnosti je s temeljnim načelima međunarodnog prava, Povelje UN-a i međunarodnog poretka. Riječ je o neopravdanoj i nezakonitoj agresiji na neovisnu i suverenu zemlju, a onaj koji je odgovoran za taj zločin zove se Vladimir Putin.
Sve su to razlozi zbog kojih se Zapad i Europa moraju suprotstaviti Putinovoj divljačkoj i iracionalnoj – iracionalnoj zato što se ova invazija ni u kojem slučaju ne može okončati dobro ni za Rusiju ni za Putina, niti Putin ratom protiv Ukrajine može ostvariti ciljeve što ih je zacrtao na početku invazije – agresiji na Ukrajinu. To je ujedno i okvir koji je definirao zapadni i europski odgovor na Putinov nelegalan i zločinački rat protiv Ukrajine.
Iako su, dakle, Zapad i Europa, a s njima i Hrvatska, involvirani u ovaj sukob, oni još uvijek nisu neposredno uključeni u rat i upravo to izaziva stalnu napetost, i to ne samo između Rusije na jednoj i Europe i Zapada na drugoj strani nego i unutar zapadnog, odnosno europskog bloka. Ne treba previše objašnjavati što bi značilo uvlačenje NATO-a u rat protiv Rusije. Bio bi to izravan sukob Sjedinjenih Država i njezinih saveznika na jednoj i Rusije na drugoj strani, a to znači i treći svjetski rat.
Takav bi sukob u svakom trenutku iz konvencionalnog mogao prerasti i u nuklearni rat, koji bi najvjerojatnije vodio u potpuno uništenje. I u tome se krije ključni europski paradoks i najveći izazov u ovom ratu. Europa i Zapad moraju učiniti sve da zaustave agresiju Vladimira Putina na Ukrajinu, ali to moraju učiniti bez izravnog ulaska u ovaj rat, s obzirom na to da bi izravna intervencija zapadnih snaga vodila u opasnu eskalaciju i novi svjetski rat, a to bi značilo i opću apokalipsu.
Međutim, to u sadašnjim okolnostima nije nimalo jednostavna zadaća. Zapad mora pomoći Ukrajincima da se odupru ruskoj invaziji, ali ne smije se izravno umiješati u sukob i postati strana u ratu. Putin je već prvog dana invazije svima koji se pokušaju umiješati zaprijetio posljedicama “kakve nikada u povijesti nisu doživjeli”, odnosno nuklearnim oružjem, što dostavu pomoći i oružja Ukrajincima, o čemu ovisi njihov otpor ruskoj invaziji, čini iznimno riskantnim poslom, o čemu svjedoči i nedavni ruski raketni napad na vojnu bazu na zapadu Ukrajine u blizini poljske granice, koja je, čini se, služila i kao mjesto distribucije zapadne pomoći Ukrajini.
I upravo u situaciji kada svaki nepromišljeni potez može voditi u eskalaciju ovog rata, na europskoj i zapadnoj strani pojavljuju se ideje čija bi provedba neminovno vodila u opći rat i opće uništenje. Tako je zamjenik poljskog premijera Jarosław Kaczyński (na slici) u Kijevu predložio da u Ukrajinu dođe “mirovna misija NATO-a”, koja bi se mogla obraniti, što bi također uvuklo NATO u rat i vodilo u izravan sukob NATO-a i Rusije.
Iste posljedice imala bi i uspostava “no-fly” zone nad Ukrajinom, što uporno zahtijeva slovenski premijer Janez Janša, koji je prije nekoliko dana s Kaczyńskim i premijerima Poljske i Češke Mateuszom Morawieckim i Petrom Fialom također bio u napadnutom Kijevu. U slučaju proglašavanja “no-fly” zone, NATO bi tu odluku morao i provoditi, a to onda znači i rušiti ruske zrakoplove u ukrajinskom zračnom prostoru koji tu odluku ne poštuju.
Bio bi to otvoreni rat NATO-a i Rusije, a onda i treći svjetski rat. Zato su praktički svi europski i zapadni čelnici upozoravali na opasnost te ideje, koju su podržavali samo Janša, nekoliko istočnoeuropskih članica NATO-a i, logično, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, koji vjerojatno misli da je uvlačenje NATO-a u rat za njegovu zemlju ipak manji rizik od samostalnog suprotstavljanja višestruko moćnijem agresoru.
Čak ni Varšava nije otvoreno podržala Janšinu ideju o zoni zabrane letenja nad Ukrajinom, ali zato je osmislila izuzetno opasnu ideju o slanju svojih borbenih zrakoplova MiG-29 Ukrajincima, čija je realizacija mogla imati podjednako pogubne posljedice kao i Janšina “no-fly” zona. Naime, Poljaci su predložili da svoje borbene zrakoplove sovjetske proizvodnje, kakve imaju i Ukrajinci, prebace u Ukrajinu preko američke zrakoplovne baze u Njemačkoj, odakle bi zrakoplovi odletjeli u Ukrajinu. Međutim, to bi značilo izravno miješanje u sukob i eskalaciju rata, zbog čega je Washington taj prijedlog odbio.
Ne smijemo zaboraviti da te najradikalnije ideje, koje odbacuju i NATO i Europska unija, dolaze od političara koji su sve do prije nekoliko tjedana s podjednakom radikalnošću zagovarali politiku koja je u pogledu nepoštivanja vladavine prava, slobode medija, podjele vlasti i demokratskih vrijednosti bila bliža Putinovu autokratskom modelu nego europskim demokracijama. To se u ovom slučaju odnosi i na Janšu i na Morawieckog, koji pokušavaju profitirati na ovoj temi zbog svojih unutarnjopolitičkih razloga i skorih izbora.
