Iako se već stoljeće i pol u valovima doseljavaju na Novi Zeland, Hrvata u toj dalekoj državi nema više od 60 tisuća. Unatoč nekim aktivnim klubovima i udrugama, Novozelanđana hrvatskog podrijetla koji govore materinski jezik i imaju hrvatsko državljanstvo višestruko je manje pa je na institucijama u Zagrebu što prije poduzeti mjere kako se veza s tom nacionalnom zajednicom u daljini ne bi potpuno prekinula.
A osim što joj je ustavna obveza skrbiti o Hrvatima izvan domovine, država Hrvatska trebala bi prepoznati i gospodarski značaj povezivanja sa svojom dijasporom na Novom Zelandu, koja je itekako uspješna. Ima li boljeg primjera od najvećeg maslinara u toj zemlji Ivana Šimunovića. On je bio jedan od onih Hrvata koji su se otisnuli u daljinu u potrazi za boljim životom. Boljim od onog koji je njemu i drugim mladim Hrvatima nudila tadašnja Jugoslavija. Mnogi uspješni Hrvati na Novom Zelandu još čekaju pozitivne signale iz domovine, možda ne za povratak, ali za suradnju, ulaganje, sigurno. Čekaju i jače međudržavne veze Hrvatske i Novog Zelanda.
No, ako se za Hrvatsku kaže kako nije učinila puno na jačanju veza s Novim Zelandom, onda se za Bosnu i Hercegovinu slobodno može ustvrditi kako nije povukla ni jedan potez kojim bi s tamošnjom vladom i svojim iseljeništvom uspostavila kvalitetne i čvrste odnose.
I to što je Dragan Čović među prvim državnicima iz BiH koji je službeno posjetio Novi Zeland nakon 25 godina diplomatskih odnosa, dovoljno govori o zapuštenosti odnosa BiH s tom zemljom “na kraju svijeta”. Udaljenost, kao i u slučaju Australije, može biti dobar izgovor, ali BiH se, kao ni Hrvatska, ne smije odreći ni jednog svog čovjeka ma na kojem dijelu zemaljske kugle on bio. Pa makar i na Novom Zelandu. Premalo nas je, i onih podrijetlom iz Hrvatske i onih iz BiH, da bismo se odricali bilo koga i bilo gdje.
To što je bh. dijaspora i na Novom Zelandu, kao i drugdje, podijeljena po nacionalnom kriteriju i što se Hrvati i Srbi uglavnom vezuju uz Hrvatsku odnosno Srbiju, Bosnu i Hercegovinu ne oslobađa obveze nastojati uspostaviti konekciju s njima, kao i s onih približno 1500 doseljenika koje novozelandske vlasti službeno vezuju uz bh. podrijetlo. Među njima je više generacija useljenika koji su se različito snašli u zemlji Maora. Možda ih nema uspješnih kao što je Ivan Šimunović, ali dovoljno su utjecajni da mogu biti snažna spona između svoje stare i nove domovine.
U političkom smislu BiH i Novi Zeland također imaju neke poveznice, ma koliko na prvi pogled u to bilo teško povjerovati. Tako je Novi Zeland formalno, a BiH suštinski država ograničenog suvereniteta. Britanska kraljica je službena šefica države Novi Zeland, a visoki međunarodni predstavnik u BiH na raspolaganju ima stvarne ovlasti upravljati procesima u ovoj zemlji, iako ih već dugo ne koristi. Zbog čega se stvara lažna slika kako BiH sama upravlja svojom sudbinom.
Osim toga, Novi Zeland je država koja nema pisani ustav, ali je pravno i organizacijski itekako ustrojena. BiH, dakako, ima daytonski Ustav na koji se svi pozivaju, ali ni četvrt stoljeća od njegova nametanja država nije profunkcionirala. I zbog toga mladi razmišljaju o odlasku iz nje bilo gdje, pa i na kraj svijeta, na Novi Zeland. Opet kao nekad - s kartom u jednom smjeru. •
