Kad vidimo što je kremaljski car točno mislio kada je još u prosincu prošle godine, nakon što je Moskva od SAD-a i NATO-a ultimativno zatražila moratorij na nastavak proširenja NATO-a na istok i povratak NATO-a na pozicije iz 1997., najavio da je Rusija spremna reagirati "vojno-tehničkim mjerama" u slučaju da njezini zahtjevi ne budu uvaženi, ne precizirajući tada o kakvim je mjerama riječ.
Ruska je strana istu formulaciju ponovila i prije nekoliko dana, kada je izražavajući nezadovoljstvo odgovorom što ga je dobila iz Washingtona zbog nespremnosti američke strane da pregovara s Rusijom o sigurnosnim jamstvima jasno dala do znanja da će morati reagirati, što nitko nije shvatio osobito ozbiljno, iako je njemački kancelar Olaf Scholz tada pronicljivo zaključio da se iza te formulacije očito krije najava vojne agresije. Ono što nije uspio osigurati dijalogom s Washingtonom i NATO-om, Putin će, baš kao što je to i najavio, ostvariti "vojno-tehničkim mjerama", odnosno vojnom agresijom na Ukrajinu. Ako neće milom, uvjeren je Putin, sada će morati silom. Putin se obratio samo Washingtonu i NATO-u, ignorirajući Europsku uniju, koja u njegovim nacrtima, logično, uopće nije relevantan sugovornik, s obzirom na to da je Europa geopolitički podređena Sjedinjenim Državama, iako šef europske diplomacije ovih dana neuvjerljivo poručuje Moskvi da je Europska unija najjača grupacija naroda na svijetu.
S obzirom na to da Zapad njegove zahtjeve nije ozbiljno shvatio i da nije pokazao bilo kakvu namjeru da im udovolji, Putin je odlučio, bezobzirno i brutalno, ni ovaj se put previše ne osvrćući na međunarodne norme i pravila, provesti potpunu "pacifikaciju" Ukrajine, na svoj način, naravno. Najprije je donio odluku o priznanju separatističkih tvorevina na ukrajinskom istoku, čime je ujedno otvorio vrata i vojnoj intervenciji u Ukrajini uz pozivanje na ustavnu obvezu zaštite ruskih državljana, budući da je više od 700 tisuća stanovnika na pobunjenim područjima nedavno dobilo ruske putovnice. Putinu je uvijek stalo do toga da ima kakvo-takvo pravno pokriće svojih poteza, a u ovom se slučaju radilo o formalnom pozivu vlada pobunjenih pokrajina, koje su zahtijevale od Moskve da vojno intervenira. Ubuduće bi na sličan način, uz suradnju lokalnog stanovništva, kao i 2014. godine u slučaju aneksije Krima, možda mogla biti provedena i aneksija dijelova Ukrajine. Međutim, u ovom je trenutku ključan Putinov cilj slamanje ukrajinske vojske i zatiranje bilo kakve volje za otporom.
Provodeći tzv. demilitarizaciju Ukrajine, Putin zapravo želi u potpunosti uništiti ukrajinske vojne potencijale ne bi li tako za svagda onemogućio ukrajinsko članstvo u NATO-u, čime želi spriječiti da Ukrajina postane poligon za eventualni napad na Rusiju, što je iz ruske perspektive opravdan i razumljiv cilj. Putin je pomno odabrao trenutak za napad koristeći slabost trenutačnog američkog predsjednika Joea Bidena, koji se još nije oporavio od katastrofe iz Afganistana, kao i činjenicu da novi njemački kancelar Olaf Scholz još nije pohvatao sve konce vlasti u Berlinu. Ruski je čelnik povukao krajnje šokantan i drastičan potez na svojoj strateškoj šahovskoj ploči pokrenuvši brutalan i opsežan napad ruske vojske na ciljeve diljem Ukrajine jasno poručujući svijetu da on, kada je sigurnost Rusije u pitanju, ne kalkulira, ali i da Rusija nije drugorazredna sila, kao što to misle u Washingtonu. Iako je Putin ponovno uspio šokirati Zapad, on ni ovaj put nije učinio ništa što nije činio i prije, svaki put kada bi osjetio da su ruski interesi ugroženi. A tada, kada se osjeća ugroženim, ne bira sredstva. On se ne libi gaziti potpisane ugovore i međunarodno pravo, otvoreno koristiti silu i pravo jačega ne hajući za međunarodna pravila i norme.
To je pogotovo slučaj kada je riječ o ruskom dvorištu, odnosno postsovjetskom svijetu, a to je svijet u kojem Putin pokušava obnoviti nekadašnju sovjetsku moć i utjecaj. Tako je bilo i prije osam godina, nakon što je Putin padom i bijegom Viktora Janukoviča privremeno izgubio bitku za Ukrajinu. U jednom se trenutku činilo da je ponižen i poražen. No brzo se pribrao. Uzvratio je brutalno. Ubrzo je potaknuo pobunu na istoku Ukrajine i proveo aneksiju Krima, što je na Zapadu izazvalo pravi šok. Većina zapadnih analitičara u to je vrijeme objašnjavala kako Putin ruši europsku sigurnosnu arhitekturu i prvi put poslije rata nasilno mijenja granice u Europi zaboravljajući pritom ne samo na činjenicu da to nipošto nije bila prva promjena granica u Europi poslije rata, o čemu svjedoči i slučaj Kosova, ali u zapadnoj režiji, nego i da je ono što je napravio u Ukrajini 2014. godine – a to je isto ono što u Ukrajini radi i sada, u veljači 2022. godine – prvi put u svom mandatu izveo u Gruziji 2008. godine.
Ruske su snage te godine usred ljeta, u vrijeme godišnjih odmora, pregazile naivne gruzijske postrojbe koje su nadobudno, ohrabrene netom dobivenom pozivnicom za NATO, krenule u oslobađanje dviju separatističkih pokrajina, Južne Osetije i Abhazije, ne shvaćajući da im ni Amerikanci koji su ih na nepromišljenu akciju potaknuli, a ni "najmoćniji vojni savez na svijetu" neće priskočiti u pomoć. Gruzijci su time zapečatili sudbinu gruzijskih pokrajina Abhazije i Južne Osetije, koje su odonda pod zaštitom ruske vojske i vjerojatno zauvijek izgubljene za Gruziju. Dok je Putin intervenciju u Gruziji 2008. pokrenuo točno u trenutku kada je pozornost svijeta bila usmjerena na Olimpijske igre, koje su upravo tog dana počinjale u Pekingu, za najnoviju agresiju na Ukrajinu ipak je morao pričekati zatvaranje Zimske olimpijade, koja se ovih dana ponovno održavala upravo u Pekingu, što svjedoči o novom odnosu snaga između Moskve i Pekinga i potvrđuje da kineski vođa Xi Jinping nije Putinu dopustio da intervencijom zasjeni događaj koji je svijetu trebao pokazati novu moć Kine. Međutim, unatoč činjenici da Putinov šokantan potez ima određenu sigurnosnu logiku, a jasno je i da je pomno isplaniran i kirurški precizan, napad na Ukrajinu ipak je sulud i potpuno iracionalan potez s obzirom na to da je Putin ovaj put pokrenuo rat u kojem ne može pobijediti, pogotovo na dulji rok.
Iako će ruske snage vjerojatno s lakoćom pregaziti Ukrajinu, Putin nema snage za potpunu okupaciju te velike zemlje, a otpor Ukrajinaca jačat će iz dana u dan. Raspoloženje ruske javnosti prema Putinu i ovom ratu brzo će se početi mijenjati nakon što rusko stanovništvo počne stenjati pod teškim sankcijama, a pogotovo kada ruski mladići u kovčezima počnu stizati iz Ukrajine. Putin je ovom iracionalnom odlukom zauvijek izgubio Ukrajinu i Ukrajince, koje Rusi smatraju istim, bratskim narodom, i koje silom želi zadržati pod svojom kontrolom. Više ne postoji način na koji bi Putin mogao izbjeći katastrofalne posljedice ove katastrofalne odluke za Rusiju i ruski narod, ali i za svoju krvavu vladavinu.
