Ono što sam vidio, nadam se da više nitko neće vidjeti, kazao je ovih dana grčki generalni konzul u Mariupolju Manolis Androulakis, posljednji europski diplomat koji je napustio taj ukrajinski lučki grad pod ruskom opsadom od početka invazije.
Ondje više nema ni Mstislava Černova, reportera Associated Pressa, ni fotoreportera Jevgenija Maloletke, posljednjih međunarodnih novinara u Mariupolju, čija su imena bila na listi za odstrel stoga što su tjednima dokumentirali opsadu grada koji nestaje. Beskrajni niz snimaka mrtvih ljudi i mrtve djece, djelatnika hitne službe koji izvlače krvave trudnice iz ruševina, zabilježenih 9. ožujka nakon snažnih zračnih udara na tamošnju bolnicu, obišle su svijet, stigle na sjednicu Vijeća sigurnosti UN-a, promijenile tijek rata.
Za Mariupolj ipak prekasno. Već danas, upisan je na listu gradova koji su potpuno uništeni ratom, tamo gdje ga već čekaju Guernica, Coventry, Alep, Grozni, Lenjingrad i Vukovar. Podudarnost tragedije Mariupolja s hrvatskim gradom heroja već je, u našem javnom prostoru, u više navrata izrečena: ona je neminovna i prokleto točna.
Takva analogija vidljiva je čak i s one strane istočne hrvatske granice, nakon što je u srbijanskim medijima posljednjih dana rado viđen gost upravo Veselin Šljivančanin, kojeg je Međunarodni sud za ratne zločine osudio na 10 godina zatvora zbog zločina u Vukovaru. Tijekom gostovanja na TV Kurir izjavljuje kako je kvalificiran govoriti "o tome kako se osvajaju naseljena mjesta", savjetujući ruskim generalima da pripaze na snajperiste, minska polja i utvrđene zgrade "jer to se ne zauzima lako i jednostavno". Tu je lekciju naučio na višemjesečnom lomljenju otpora u Vukovaru.
I onda, usred mora tuge, stiže i vijest o odlasku dr. Vesne Bosanac, liječnice koja je istoj toj smrti, kakvoj sada svjedoči čitav svijet, prije 30 godina gledala u lice. Jednom je prilikom, u retrospekciji vlastita života, ispričala kako se tijekom studija medicine više puta onesvijestila. Prvi puta na anatomiji, na obdukciji. Bila je znatiželjna, a tada se obdukcija učila baš na pravom mrtvom tijelu. No njoj je to bio dobar, pouzdan znak da se što više udalji od patologije te što više približi pedijatriji.
No, već na početku rata u Hrvatskoj - kada je preuzela dužnost ravnateljice u Vukovarskoj bolnici kojom je u najtežem razdoblju ratnih razaranja grada upravljala te organizirala skrb za ranjenike i sklonište za civile - ovoj je pedijatrici upravo patologija postala svakidašnjica. Javnost pamti njezino potresno pismo koje je uputila svega devet dana prije pada Vukovara.
"Dana 9. studenoga nastavljeni su direktni napadi na bolnicu iz teškog artiljerijskog naoružanja koja je već gotovo potpuno urušena… među ostalim, rođeno je nedonošče nakon samo 25 tjedana trudnoće, tjelesne težine 800 grama. Situacija je izuzetno teška uslijed neprekidne paljbe po zidovima i krovu bolnice. Vode nema. Očajni, molimo, iako sada sa sve manje nade, hitnu intervenciju kako bi se JNA povukla i deblokirala Vukovar i omogućila evakuaciju 450 ranjenika uključujući nedonoščad i trudnice kao i njihovo adekvatno liječenje i tretman".
Vapila je uzalud. Nakon pada grada, tri je tjedna provela u zatvoru u Srijemskoj Mitrovici, a onda još dva dana u Beogradu, prije nego je razmijenjena. Njezini pacijenti mučki su pobijeni na Ovčari, a mnogima se i danas gubi svaki trag. I zbog njih, svjedočila je na suđenjima za ratne zločine na Haškom sudu, između ostalih, Veselinu Šljivančaninu, Vojislavu Šešelju i Goranu Hadžiću. Traume koje je nosila od 90-ih, boravak u logoru, smrt sina, odluka o smjeni s mjesta ravnateljice 2013. godine... sve je to ostavilo traga na zdravlju dr. Vesne Bosanac, premda o tome, tiha kakva je bila, nikada nije govorila. O tragediji grada Vukovara, itekako.
Mnogo godina kasnije, u svom posljednjem istupu u javnosti prošle jeseni upravo za Večernji list, reći će kako joj su joj se u sjećanje ponajviše urezale slike kada su u vukovarsku bolnicu tijekom opsade grada dovožena ranjena i smrtno stradala djeca. Znala je govoriti kako ju je u životu najviše razočarala činjenica kako tada nitko nije odgovarao na apele, njezine i Siniše Glavaševića, baš kao što svijet danas suosjeća, ali promatra Ukrajinu kako sama bije svoje bitke.
Uistinu, ima neke poetike u odlasku dr. Bosanac upravo u trenutku razaranja Mariupolja, ukrajinskog Vukovara. Opsada Vukovara trajala je 87 dana. Ofenziva na Mariupolj bliži se svome 30. danu, no branitelji grada neće još dugo odolijevati. Prizore konačnog pada grada svijet tek treba vidjeti, i ako ima utjehe u odlasku ove liječnice i humanistice, ona leži u tome što među svjedocima neće biti nje.
