Prije dvije tisuće godina na rimskom Forumu, kao jedna od zasada rimskog prava, u kamenu je uklesan nauk za svako biće koje zemljom hoda: “Iustitia regnorum fundamentum”. (Pravda je temelj države)
Studenti pravnih fakulteta znaju za ovaj pojmovnik rimskog prava, ali i za ono što je Pietro Colleta (1734. – 1825.), glasoviti talijanski pravnik, povjesničar i književnik napisao: “Pravda je narodima potrebna više od obrazovanja.”
Drugim riječima – kao čovjek možeš među ljudima biti neuk i nepismen, ali moraš biti etičan i pošten. Za svaku društvenu zajednicu najpogubnije je vrijeme pravosudne impotencije. Kada se pravosudni sustav ne može podići i ukrutiti u svom poslanju, onda je on obična muška stvar; i tu nema lijeka, ne pomaže apoteka, moj doktore, pjeva jedna šaljiva poskočica.
Kada se srušio neprirodni, rigidni komunistički sustav, ljudi su odahnuli. Svoja pluća i svoju dušu napunili su nadom u neko novo vrijeme. U slobodu misli i kretanja. U bolji život. A onda, kao pod nekim prokletstvom, ignorirajući milenijska povijesna iskustva, društvo je pošlo nekim čudnim putem. Pošlo je putem bolesnika koji odbija liječenje čekajući svoj kraj. Svoju eutanaziju. Svatko iole upućen vidi da se tresu temelji naše zemlje. Jednako tako, tresu se i temelji našeg susjedstva.
Nastupilo je vrijeme obostrane entitetske upale pluća. Nitko ništa ozbiljno ne poduzima. Svijet je zabrinut. Razmišlja o alternativnim položajima. Bježi staro i mlado. Za jednu društvenu zajednicu nema većeg gubitka kada odlaze umni ljudi, genijalci. Ovih dana pročitao sam da je američka Nacionalna akademija znanosti za svog punopravnog člana primila biologa dr. Nenada Bana. U toj su akademiji s punopravnim članstvom dr. Ivan Đikić, dr. Miroslav Radman i dr. Ralf Barić. Može li itko procijeniti veličinu gubitka ovog četverolista?
Ali postoje ljudi kojima ovakva stanja nisu neobična. Poznati bosanski svećenik franjevačkog reda znao je u šali reći: “Što se čudite? Nikada u Bosni nije bilo pravog mira niti je ikada bilo prave države. Uvijek se nekud bježalo!”
Kako oni tamo tako ni mi ovdje, u BiH, nismo uspjeli uhvatiti se ukoštac s korupcijom, aždajom koja će nas jednog dana “glave doći”.
Kada se samo malo zagrebe po površini društvene hobotnice iz političkog miljea Republike Hrvatske, kao na pokretnoj vrpci, nestaju ministri. Jedan za drugim. Nakon svega, stječe se dojam da su na izabranim funkcijama ostali samo oni koje je Fortuna, kći boga Jupitera, inače božica sreće, zaštitila da po njihovoj koži netko malo jače i malo dublje ne zagrebe.
Zdravko Mamić, tvorac zagrebačkog Dinama, regionalne nogometne velesile, zagrebao je malo dublje. Ispod njegovih ogrebotina proključala je moralna impotencija ljudi koji su položili prisegu da će sudačko žezlo znati nositi i s njim pravedno upravljati.
Unatoč stravično podmitljivoj etiketi koju je nalijepio Zdravko Mamić, predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske i dalje obnaša svoju dužnost. Kao da mu je meteorolog Zoran Vakula poručio:
“Sutra će, gospodine predsjedniče, biti umjereno oblačno. Za svaki slučaj ponesite kišobran. Ne daj, Bože, mogli biste pokisnuti. Mogli biste se nahladiti. Može vam se i novac u džepu pokvasiti. Čuvajte ga! Trebat ćete vam!”
Stvoriti sustav koji je moćnom, londonskom i kraljevskom Tottenhamu skinuo krunu s glave, a Josea Mourinha, jednog od najboljih nogometnih stratega svijeta, poslao u ropotarnicu nogometne povijesti, uspjeh je dostojan divljenja i dugog pljeska, a ne višegodišnjeg progona.
Razumnom čovjeku nameće se pitanje je li predsjednik Vrhovnog suda na vrhu piramide i stražarnice s koje, dan i noć, bdije da netko drugi još snažnije i još dublje ne zagrebe i pravosudni sustav sruši poput kule od karata. Znam da Zdravko Mamić puno zna. Ali ja ne bih volio čuti ono što bi on, sada još uz potporu brata Zorana, sutra ili prekosutra na tiskovnoj konferenciji u hotelu Mepas ili na nekom drugom javnom mjestu, iz svog žestokog vokabulara mogao osuti i sasuti na sve strane.
Ne znam tko bi u tom slučaju mogao žrtve pobrojati. Bila bi to nogometna Banovina. Ruševina do ruševine. Ali ja znam da svaki student druge godine pravnog fakulteta mora znati da nema kaznenog djela u radnjama za koje su braća Mamić optužena i osuđena. Jer oštećenik kaže da na njegovoj strani nema štetnih posljedica. To je abeceda pravne abecede. Kakogod, pravomoćne odluke suda, osobito one koje su prošle filtar Vrhovnog suda, moraju se poštovati. Za braću Mamić vlak je proklizao na tračnice s kojih će se teško ispraviti.
Ako uvažimo jednu od osnovnih filozofija prava koja se provlači kroz sva europska zakonodavstva još od vremena rimskog prava, u svakom, a osobito u velikim sudskim postupcima u kojima se preko noći sijedi, najdublje se zalazi u pore društva. Ne sudi se samo optuženiku nego se istodobno i pravda propituje. S jedne strane razgolićuju se postupci optuženika, propituje se njegova osobnost, mudrost ili glupost, častoljublje ili srebroljublje, a s druge strane gleda se – je li pravosudni sustav neovisan i pravedan.
Na toj filozofiji prava, od vremena drevnih Rimljana, počiva načelo - non sub homine sed sub lege (Nikada prema čovjeku, uvijek prema zakonu).
Po svemu sudeći, hrvatski pravosudni poredak, makar onaj u Osijeku, pošao je u suprotnom smjeru. Napustio je drevno rimsko načelo. Napustio je načelo svakog demokratskog pravosudnog sustava. Počeo se obračunavati s ljudima. Kao da je na sceni nauk Josipa Broza Tita. “U obračunu s neprijateljima naše mlade države i s reakcionarnim snagama, drugovi sudije, ne morate se uvijek držati zakona kao pijan plota”, grmio je svemoćni Joža. Jer, može ovako, može onako, na koncu može i svakako.
Ako pravosudni poredak napusti ovo sveto pravilo i počne igrati kako neka frula svira, i ako suci počnu puzati po koncima koje vuče nevidljiva ruka, tu je kraj. U posljednjih tridesetak godina hrvatski, a još više naš bosanskohercegovački pravosudni poredak, malo pomalo, iz godine u godinu, klizi prema stanju u kojemu će mu malo tko vjerovati.
Zanimljivo je da se, s vremena na vrijeme, prema Dinamu okrene kuka i motika. Zapušu čudni, bočni vjetrovi. Prije pola stoljeća, u pohodu na Kup sajamskih gradova, Dinamo se nogometnom Europom superiorno prošetao: pobijedio je Barcelonu, Real Madrid, Manchester United, Juventus i na koncu – Leeds United. I postao prvak Europe.
Klub je vodio i trenirao slavni nogometaš i još slavniji trener Branko Zebec. Pun stadion, navijanje, zastave, klupski amblemi i rezultati, zasmetali su. Komitetska ćelija slutila je buđenje narodnih masa. Tako je jednog dana došao poziv da Branko Zebec, slavni trener, ni kriv ni dužan, treba odstupiti. I odstupio je!
Zdravko Mamić, za njim i njegov brat Zoran, sklonio se pred pravosudnim progonom. Ne znam ima li ikakvih poveznica između Dinamove 1967. i 2019. godine. U svijesti nekih ljudi tu poveznicu nije teško prepoznati.
Ovu kolumnu pišem uoči Prvog svibnja ili katoličkog blagdana sv. Josipa Radnika. Prva Jugoslavija bila je premrežena velikih pljačkaškim pohodima. Tako je i nastala pjesma srpskih radikala:
“Protiv Boga i vladara,
protiv popa i oltara,
ustaj, seljo, ustaj, rode,
spasimo se od gospode.”
Ni druga Jugoslavija nije bila demokratska tvorevina. U posljednjih nekoliko dana u istočnom dijelu zemlje, onom koji se kiti imenom Republike, može se čuti kako je Vlada donijela odluku da će umirovljenicima i braniteljima, u povodu svibanjskih blagdana, pomoći jednokratnim doznakama u iznosu od 50 do 80 maraka. Visina doznake ovisit će o visini mirovinskih primanja, poručuju. Dakle, potpora može biti 55, može biti 60, u najboljem slučaju može biti svih 80 maraka. Predsjedatelj Vijeća ministara, urbi et orbi, ponosno govori kako je to poticaj javnoj potrošnji i gospodarskom napretku zemlje.
Čista neuropsihijatrija!
Ludilo, kako Splićani znadu reći.
Što može umirovljenik ili branitelj učiniti s 50 ili 80 maraka? Može u šetnju povesti unuke, kupiti im sladoled-dva i kući se gladan vratiti. “O, sram i grdoba”, pjevao je slavni Njegoš.
Prije nekoliko dana u Sarajevu sreo sam mlađu kolegicu. Sjećam se kako je na pravosudnom ispitu pokazala izvanredno znanje i pravno obrazovanje. Iz moga područja, kaznenog prava, osobito. Zadržali smo se u ugodnom razgovoru. U međuvremenu postala je doktorica pravnih znanosti i predstojnica jednog važnog odjela u jednom važnom državnom ministarstvu.
Priča mi kako je podstanarka u malom stanu u predgrađu i da svakog petka putuje na kraj zemlje da bi roditeljima nešto uradila i pomogla.
Na uobičajeno pitanje kako živi, otvorila je dušu. Teško je. Ali nema izbora. S ovom diplomom i ovim doktoratom ne može poći vani. S plaćom od tisuću i pet stotina maraka teško je, baš teško živjeti.
I što sada?
Slaviti razvikani Praznik rada?
