Riječ "Hebreji" koristila se kao "častan naziv za narod" i ime za Židove koji su živjeli u Palestini. U Novom zavjetu imamo Poslanicu Hebrejima. Uvrštena je na Zapadu u popis svetih knjiga u 3. ili 4. st. Origen je u 3. st. poslije Krista pisao o stilu i sadržaju te poslanice. Smatrali su je Pavlovom poslanicom. Poslanica je upućena Hebrejima, tj. Židovima koji su prihvatili kršćanstvo. Napisana je između 60. i 70. godine poslije Krista. Središnja tema Poslanice Hebrejima je: "Krist jedini veliki pravi veliki svećenik koji je, kao takav, posrednik najintimnijeg 'pristupa' k Bogu, što se ostvaruje u NZ-u" (Biblija, KS, 2012).
U petom poglavlju Poslanice pisac piše koja je razlika između velikog svećenika u Izraelu i Krista velikog svećenika. Poznati su nam veliki svećenici Ana, Kajfa i Ananija. Oni su izabrani od ljudi za službu ljudima. Prinosili su darove i žrtve za grijehe. Prinosili su žrtve za svoje grijehe i grijehe naroda. Pisac Poslanice ističe kako Krist nije sam sebi dodijelio čast postati velikim svećenikom. Za naš kontekst istraživanja "Tko je plakao u Bibliji" važni su reci 5, 7-8: "On, pošto u danima svoga zemaljskog života prikaza molitve i usrdne prošnje s jakim vapajem i sa suzama, onomu koji ga je mogao spasiti od smrti, bi uslišan i oslobođen od straha" (Heb 5, 7-8).
Sinoptici su opisali Isusovu smrtnu borbu i molitvu u Getsemaniju prije nego što ga je Juda izdao. Evanđelist Matej, opisujući Isusovu smrtnu borbu u Getsemaniju, govori kako je Isusa spopala žalost i tjeskoba. Sam Isus je rekao apostolima: "Žalosna mi je duša do smrti" (Mt 26,37-38 i Mk 14, 34). Evanđelist Marko piše da se Isus počeo i tresti i strašiti. Molio je: Abba, Oče moj! Sve je tebi moguće. Otkloni ovaj kalež od mene! Ali, ne što ja hoću, nego što hoćeš ti!" (Mk 14, 34-36). Evanđelist Luka piše kako se znojio krvavim znojem (Lk 22, 44).
