Albanac Dritan Abazović srušio je prosrpsku vladu u Crnoj Gori uspostavljenu baš njegovom zaslugom. U kolovozu 2020. godine sa samo jednim glasom više u državnom parlamentu preuzeo je vlast od Đukanovićeva DPS-a. Bit će zanimljivo pratiti hoće li Abazović uspjeti sastaviti manjinsku vladu ili će Crna Gora morati na nove izbore. Neobično je da je baš etnički Albanac Abazović prije 14 mjeseci omogućio desničarskoj prosrpskoj i proruskoj koaliciji preuzimanje Crne Gore. Tim strankama glavni je ideolog moćna Srpska pravoslavna crkva. Oni su mjesecima prije izbora organizirali žestoke vjerske prosvjede – litije jer je crkvenu imovinu za koju nije imala dokaze o vlasništvu država upisala na sebe.
U takvu napetom ambijentu Crna Gora sve se više udaljavala od Europske unije, odnosno približavala Srbiji i Rusiji. Zbog tih procesa Dritana Abazovića optuživali su da je nacionalni izdajnik i albanski četnik. Nakon što je srušio vladu u kojoj je čak bio dopredsjednik, u budućnosti će ga vjerojatno doživljavati kao albanskog nacionalista. Posebno ako se događaji u Crnoj Gori promatraju u kontekstu radikalnih težnji njegovih sunarodnjaka o stvaranju “velike Albanije”. Srbima su već uzeli Kosovo, u Makedoniji već odavno odlučuju o vlasti, a sada, preko Abazovića, imaju snažan, možda i presudan utjecaj i u Crnoj Gori.
Takvi razvoji događaja još više pojačavaju špekulacije kako Europska unija unutar granica Otvorenog Balkana želi zapravo zatvoriti “veliku Albaniju”, ali i “veliku Srbiju”. Ideju o toj novoj regionalnoj zajednici već su prihvatile Srbija, Sjeverna Makedonija i Albanija, dok se tome protive BiH, Kosovo i Crna Gora. Oni se boje da bi u ovako okupljenim balkanskim zemljama jačala “velika Srbija”. Međutim, Otvoreni Balkan ujedinjuje i više od pet milijuna Albanaca u svim četirima balkanskim državama. U takvoj zajednici, koju bi činili dominantno pravoslavci i muslimani, jedini stvarni gubitnici bili bi Hrvati katolici. Otvoreni Balkan bio bi posljednji čavao u lijes njihove opstojnosti kao političkog naroda izvan granica Republike Hrvatske.
Politički rat Srba s Albancima traje desetljećima. U bivšoj Jugoslaviji oni su ih na razne načine obespravljivali, osobito na Kosovu. Sada im se Albanci na određeni način osvećuju za prošlost. Na Kosovu su ih sveli na tri enklave. I u njima su im reducirali mnoga politička prava. Blokiraju srpskim dužnosnicima dolazak na njihov teritorij. S vremena na vrijeme Srbiji se jave i problemi u Sandžaku, gdje znatan udio ima bošnjačko stanovništvo koje se, kao i albansko, doživljava žrtvom srpske hegemonije devedesetih godina. U Bosni i Hercegovini Bošnjaci sustavno politički nastoje oslabiti entitet Republiku Srpsku. Nikada im neće oprostiti genocid u Srebrenici i druge zločine.
Tu vezu albanskog i bošnjačkog naroda u ovoj regionalnoj priči ne treba gledati samo kroz ulogu žrtve velikosrpske ideologije već i kroz vjersku povezanost dvaju naroda. Na koncu, podjele unutar vladajuće koalicije i u Crnoj Gori počele su zbog smjene jednog ministra koji je osporavao genocid i rezoluciju o Srebrenici. Nju je usvojio parlament, zbog čega su srpske stranke u Crnoj Gori ušle u sukobe s koalicijskim prozapadnim partnerima. Uostalom, nova crnogorska vlada umnogome će ovisiti i o potpori Bošnjačke stranke u državnom parlamentu. Za razliku od Abazovića, nacionalne stranke Albanaca, Bošnjaka, pa i Hrvata (iako trenutačno izvanparlamentarna) u Crnoj Gori bile su i ostale uz DPS Mile Đukanovića. Sada će pljeskati Abazoviću ako krene u sastavljanje izvršne vlasti bez prosrpskih stranaka.
Na sva ova događanja na Balkanu, pa i u Crnoj Gori, umnogome utječu velike sile. Ovisno o interesima, one ih potiču ili smiruju. Već odavno jasno se naziru granice njihovih interesa. NATO ih je čak jasno iscrtao. U svoje članstvo primio je tri balkanske države (Albaniju, Sjevernu Makedoniju i Crnu Goru) i otvorio vrata BiH i Kosovu. Neodlučni EU pregovara sa svima, ali stječe se dojam kako bi najradije da nikoga ne primi u svoju Uniju. Zbog ovakve neodlučnosti EU Rusiji i Kini omogućeno je na razne načine demonstrirati svoju prisutnost među “srpskim svetom” na Balkanu.
Buduća događanja u Ukrajini reflektirat će se i na Balkan. U slučaju rata srpsko-albanski, pa i srpsko-bošnjački odnosi još više bi se radikalizirali. Dritan Abazović, sarajevski student rođen u Ulcinju, barem je za kratko ojačao poziciju svojim albanskim sunarodnjacima. I Zapadu. Samim time otežao je Rusima utjecaj u regiji. Pitanje je dokad, jer na turbulentnom Balkanu stvari se mijenjaju vrlo brzo. Tako se u samo nekoliko mjeseci od nacionalnog izdajnika postaje heroj, a Dritan Abazović tek je najnoviji primjer tih promjena. Do novog zapleta. Drama se nastavlja.
Nakon što je srušio vladu, sada će ga, umjesto albanskog četnika, doživljavati kao nacionalista. Osobito ako se gleda u kontekstu uspostave Otvorenog Balkana u kojemu bi, uz “veliku Srbiju”, bila i “velika Albanija”
