Reuf Seferović, 28-godišnji mladić romske nacionalnosti, dobio je posao u komunalnom poduzeću u Goraždu u okviru programa Federalnog zavoda za zapošljavanje. Tako je postao prvi Rom koji je zaposlen u tom gradu. Zamislite, vijest je da je u 21. stoljeću u glavnom gradu jedne županije u BiH zasnovao radni odnos prvi pripadnik jedne nacionalne manjine.
Seferović je, ni kriv ni dužan, postao sinonim stvarnog statusa romske, ali i svih drugih nacionalnih manjina u BiH jer je zbog posla postao udarna vijest u bh. medijima. Ovaj sramni podatak o “prvom zaposlenom Romu” dolazi upravo iz Bosansko-podrinjske županije koja je proteklih mjeseci u središtu političko-medijske rasprave o izbornoj reformi. Paradoks je u činjenici kako je ta rasprava fokusirana upravo na prava onih koji su u izrazitoj manjini u ovoj županiji, a to su svi koji nisu Bošnjaci.
Bošnjačke stranke ulažu ogromnu energiju u navodnu borbu za zastupljenost manjinskih naroda iz te županije u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH. Napali su visokog predstavnika zbog navodne nakane da nametne odredbe prema kojima se iz Goražda, odnosno Bosansko-podrinjske županije, u Dom naroda neće birati pripadnici manjina, ali ni konstitutivnog hrvatskog naroda. Tamo ih danas živi svega 10-ak. Bošnjaci se, kao, bore za njih, a zapravo žele da oni imaju isto pravo kao 50.000 Hrvata u Posavini ili Hercegovini. Odnosno, da hrvatski birač u Goraždu vrijedi 5000 puta više nego u Hercegovini. Cilj je da uz svoga Hrvata u Goraždu izaberu još pet takvih zastupnika u FBiH i tako mogu poništiti 90-postotnu volju hrvatskog biračkog tijela. To su omogućili visoki predstavnici prije više od dva desetljeća. Dakle, stvarna je istina da Bošnjaci, isključivo svojim glasovima, uz Goražde, pokušavaju izabrati hrvatske predstavnike u županijama Tuzle, Bihaća, Sarajeva, Zenice i tako ih potpuno izbaciti iz vlasti.
Generalno je briga bošnjačke politike za prava nacionalnih manjina i pripadnika konstitutivnih naroda u županijama gdje su malobrojni vrlo licemjerna. Jer, osim Doma naroda, mnoštvo je drugih, zastupničkih tijela vlasti u kojima su manjinama ili malobrojnijim narodima bošnjački političari mogli dati komadić vlasti. A nisu. U većinski bošnjačkim županijama, kao ni u ostatku BiH, pripadnici manjina ne obnašaju ni jednu političku ili javnu funkciju. Nema ih među premijerima, ministrima, parlamentarcima, ravnateljima... Trinaest je samo vlada u BiH, a da se među njima nije našlo ni jedno mjesto za Roma, Židova, Čeha, Talijana...
Otužno djeluje medijsko-politička zlouporaba Roma Derve Sejdića u nedavnom “događanju naroda” ispred OHR-a u Sarajevu. Nekako se upravo taj borac za romska prava našao u prvom redu borbe protiv visokog predstavnika Christiana Schmidta i njegova navodnog plana da donese izborna pravila koja će pri izboru Doma naroda pogodovati Hrvatima. Naravno, u tom trenutku nije bilo nikoga tko bi Sejdića pitao zašto ga toliko boli politička “nepravda” prema onih desetak goraždanskih Hrvata, koji, eto, neće moći biti birani u Dom naroda, a ne smeta mu što do danas ni jedan pripadnik njegova romskog naroda nije izabran u isto to tijelo vlasti.
A mogao je. Jer, osim triju klubova konstitutivnih naroda, u taj dom Parlamenta FBiH bira se i sedam izaslanika iz reda “ostalih”. No, umjesto pripadnika stvarnih nacionalnih manjina, poput Roma, bošnjačke stranke, koristeći brojčanu nadmoć, na ova mjesta, po pravilu, delegiraju “Bosance” koji slijede njihovu političku matricu. Da ne bude zabune, pripadnici te “manjine” nisu ništa brojniji od ostalih jer popis iz 2013. pokazao je da onih koji se ne izjašnjavaju Bošnjacima, Srbima ili Hrvatima u BiH ukupno ima tek nešto više od tri posto. I istina, osim “Bosanaca”, ni jedna manjina ne može se pohvaliti svojim pripadnikom u institucijama vlasti pa čak ni tamo gdje im postojeće zakonodavstvo to omogućuje. Da nije tako, još bi netko i mogao povjerovati u krokodilske suze koje bošnjački političari puštaju zbog navodne diskriminacije manjina u planiranoj izbornoj reformi oko Doma naroda.
Žalosno je što im je glavna strategija postala kako prevariti i oteti Hrvatima. Ima li to još igdje u civiliziranu svijetu? Nema! Zapravo, ima. Bilo je, ali je završilo Miloševićevim porazom. I on je glasom s Kosova nelegitimnog Sejde Bajramovića pokušao imati većinu u Predsjedništvu Jugoslavije. Vratilo mu se kao bumerang. Raspala se Jugoslavija, nije uspostavljena “Velika Srbija”, a Kosovo danas ima republiku.
Bošnjački političari BiH žele prisvojiti istim receptom. Poput Albanaca s Kosova nekad, Hrvati upozoravaju na pogubne posljedice takve politike. Malobrojniji narod ne može se pobijediti lažnom brigom većine za manjinu. Takve ideje završavaju na smetlištu povijesti. Njih već pomalo u Goraždu raščišćava komunalac Reuf Seferović. •
Sramna vijest o prvom zaposlenom Romu dolazi upravo iz županije koja je u središtu rasprave o izbornoj reformi. Bošnjaci tamo žele da 10-ak Hrvata ima 5000 puta veće pravo glasa nego Hrvati u Posavini
