Počeo je kandidacijski postupak u SDP-u za unutarstranačke izbore, a zasad je samo Peđa Grbin objavio svoj program, koji nije bogzna što, tek fraze o oporavku stranke, sa zaključkom: “Ne želim biti predsjednik računice interesnih skupina, predsjednik kompromisa elita, već želim biti predsjednik uspješnih i marljivih, predsjednik svih koji radom i zalaganjem žele stvoriti novi SDP. Želim biti predsjednikom stranke na koju smo ponosni!”. Neki lijevi komentatori skeptični su prema budućnosti SDP-a i zbog toga što je ideja socijaldemokracije izlizana i u nas i u Europi, što je zapravo kompliment za Račanovu partiju jer ju se svrstava među demokratske stranke, kamo ona ne pripada. SDP nije nikakva socijaldemokratska stranka nego je nasljednica komunističke partije, a njegov osnivač Ivica Račan bio joj je dužnosnik u najcrnjim vremenima bivše države. Zaboravlja se da je njegova karijera počela neposredno poslije brutalnog obračuna s Hrvatskim proljećem, u vrijeme najžešćeg progona hrvatskih domoljuba – tisuće ih je izbačeno iz Saveza komunista, mnogi su smijenjeni s dužnosti i ostali bez posla a politički zatvori nakrcani su osuđenicima. Pripisuju mu se zasluge za višestranačke izbore, no na njih je pristao pod pritiskom okolnosti. Protivnika koji je na tim izborima imao najviše šansi nazvao je “strankom opasnih namjera” jer je zaprijetio njegovoj zločinačkoj Jugoslaviji. SDP se nikad nije odrekao Račana, dapače, smatra ga svojom ikonom, kao što mu je ikona ostao i Tito, u čije su vrijeme napravljeni najstrašniji zločini nad Hrvatima. Danas ga se slavi kao antifašističkog vođu, koji je stvorio Jugoslaviju po svemu sličnu fašističkim državama.
S takvim naslijeđem SDP ni po čemu ne može biti socijaldemokratska stranka. Njegovo članstvo i birači uglavnom su ljudi koji baštine jugoslavenstvo, pa prema tome sa socijaldemokracijom nemaju baš nikakve veze. Ona im služi kao preinaka komunističke ideologije. Takva, Račanova je nedemokratska partija bila apsurdna nakon uspostave demokracije i nikad nije trebala biti osnovana. Taj apsurd pokazuje i činjenica da su upravo Račan i drugi esdepeovci bili glavni kritičari “nedemokratskog HDZ-a”, “autokrata Tuđmana” i njegove “nedemokratske politike”.
Nekoliko puta sam napisao da SDP nikad ne bio druga stranka u Hrvatskoj da ga nije osokolio i nacionalni mu legitimitet dao nesretni Dražen Budiša, kojega je vlastohlepnost navela na koaliciju s Račanom. Nikome se u Hrvatskoj povijest nije tako narugala kao Budiši, žrtvi komunizma, kojemu je jedan od njegovih krvnika u toj koaliciji na kraju dao nogu u stražnjicu. U kasnijim usponima i padovima SDP je napokon doživio ono što je zaslužio – katastrofu na proteklim izborima. Bio za predsjednika stranke izabran Grbin ili tko drugi, čeka ga temeljna redefinicija stranke želi li je oporaviti. No ne vidi se tko bi to mogao učiniti, svi redom u SDP-u još se diče Titovim znamenjima, nitko nema ideja za gospodarstvo, potpuno su potonule fraze o “radničkoj klasi” i o “klasnom neprijatelju”, pa ne znam što bi to mogao učiniti drug Grbin ili tko drugi kako bi stranci dao vjerodostojnost. SDP-u se dogodilo nešto što se moralo dogoditi stranci koja je iz totalitarizma prenesena u demokraciju – suočenje sa svojom besmislenošću. Puno su više razloga od SDP-a za osnivanje socijaldemokratske stranke imali “nevini” ljevičari koji nisu imali ništa s naslijeđem bivše države, ali to se nije dogodilo. Tako je zapravo nedostatak neke jake lijeve stranke u Hrvatskoj, kojoj bi SDP smetao, praznina u demokraciji koju nasljednici totalitarizma ne mogu popuniti. Slično je stanje i s HDZ-om, stranka koja je stvorila državu i obranila je više “nema što raditi”, kao što SDP nikad nije imao što raditi, pa ju je Plenković lako privatizirao i stotine tisuća ljudi upregnuo u svoje briselske ambicije u kojima je Hrvatska drugorazredni interes. Što znači da će budućnost politike u Hrvatskoj ovisiti o dvije stranke koje su zapravo postale “suvišne”. I u bitno su različitim odnosima prema svojoj povijesti. Zbog te povijesti SDP-a nije trebalo biti, a povijest HDZ-a stranci više nije potrebna, to jest ostavila je Plenkoviću državu o kojoj više ne mora voditi brigu, sav predan Europskoj uniji.
