Od biblijskih vremena do današnjih dana ljudi putuju od mjesta do mjesta. Na putovanjima koja traju dan ili dva, jedan tjedan ili jedan mjesec, moraju imati prihvatilište u koje mogu doći, prehraniti se, skloniti od nevremena i prenoćiti. Na putovanje koje traje dulje od jednoga dana nitko ne može ponijeti sve što mu je potrebno. Zato su ovi objekti uvjet bez kojeg se ne može ili, što bi stari Latini rekli, to je – conditio sine qua non.
Za rijeku ljudi u pokretu, za one koji iz turističkih, znanstvenih ili trgovačkih pobuda putuju s kraja na kraj svijeta, građeni su različiti objekti.
U siromašnijim sredinama podizani su šatori, kolibe i nadstrešnice, u razvijenim gostionice i restorani, u najbogatijim – moteli i hoteli različitih kategorija, brendiranih lanaca i zvjezdica. Tako je bilo i još je i u gradu Zagrebu.
Teško je reći kada je počelo organizirano zagrebačko hotelijerstvo. Stare knjige svjedoče da su se slavlja održavala pod šatorima, u kavanama zvanima “kavotočje”, u kojima je zimi bilo hladno, ljeti vrelo da vrelije biti ne može.
Koncem devetnaestog stoljeća gradili su se čvrsti i stabilni objekti koji su nudili hranu, piće i slastice. Sve na jednom mjestu!
Ipak, početak zagrebačkog hotelijerstva veže se za otvaranje hotela Pruckner. Hotel koji je bio izgrađen u neposrednoj blizini Jelačić placa. U Ilici, na broju 44.
Prvi hotel izazvao je pozornost Zagrepčana, turista i običnih građana. Rasvjeta, staklene stijenke, trepteće reklame, uniformirano osoblje, učtivi pozdravi: “Guten Morgen, Dankeschoen, Aufwiedersehen”…, maniri bečkog “štiha” Ilicu su pretvorili u glavno šetalište. Doći u hotel Pruckner, prelistati dnevni tisak, počastiti se kavom, čajem ili drugim napitkom, u to vrijeme bilo je pitanje društvenog prestiža i ugleda.
Prolazak željezničke pruge Beč – Trst (1862.) potaknuo je gradnju većih i suvremenih ugostiteljskih objekata. Tako su na prostoru od Jelačić placa do Frankopanske ulice, oko uređenog parka Zrinjevac, do željezničkog kolodvora, niknuli hoteli Croatia i Palace, “K austrijskom caru” i “K ugarskoj kruni”.
Beč se, svojom arhitekturom i načinom gradnje, spustio tri stotine kilometara južnije – pričalo se i pisalo.
Grad se ubrzano širio. Otvaranje željezničke pruge Pariz – Istanbul, svakodnevni prolazak luksuznog vlaka Orient Expressa vapio je za gradnjom novog, luksuznog hotela koji može primiti bogate putnike, državnike, duhovnike, znamenite umjetnike.
Prije stotinu godina, po projektu njemačkog arhitekta Otta Rechninga i njegova zagrebačkog kolege Dionisa Sunka, na prostranoj poljani oko željezničkog kolodvora započeta je gradnja hotela Esplanade. Hotel je građen osam godina. U nazočnosti europskih hotelijera otvorio ga je gradonačelnik Vjekoslav Heinzel. Bilo je to u proljeće 1925. godine.
Hotel je imao 200 soba i nekoliko luksuznih apartmana. Svaka soba i svaki apartman imali su toplu vodu i telefon. Neki apartmani i po dvije telefonske linije i dvije kupaonice. Esplanade je postao središte mondenog svijeta. U njegovoj Kristalnoj dvorani održan je prvi izbor za Miss, prvi striptiz, otvorena kockarnica i banka za goste hotela. Esplanade je bio turistička senzacija s početka prošlog stoljeća.
I danas, stotinu godina kasnije, hotel odiše šarmom najboljih bečkih i pariških hotela. Turistički i hotelski djelatnici ponosno znaju reći: “Esplanade za sva vremena”. U eseju posvećenom svom omiljenom hotelu, Miroslav Krleža kaže da tu završava drevna Mitteleuropa.
Ako vas put dovede do hotela i prošećete prostranim i raskošnim predvorjem, vidjet ćete da su u njegovim apartmanima odsjedale najuglednije i najpopularnije osobe tog vremena: engleska kraljica Elizabeta II., španjolski kralj Alfons XIII., Richard Nixon, Nikita Hruščov, Gamal Abdel el Naser, Josip Broz Tito, predsjednici Amerike, Rusije, Egipta, bivše Jugoslavije, Maria Calas, Arthur Rubenstein, Alfred Hitchock, Louis Armstrong, Orson Welles, Sophia Loren i tako redom. Konačno, 1962. godine hotel Esplanade proglašen je za najbolji hotel u obitelji koja ima 62 hotela.
Pedeset godina kasnije, u urbanoj jezgri Zagreba, izgrađen je hotel Intercontinental, koji danas posluje pod imenom Westin. U neposrednoj blizini hotela nalaze se Pravni fakultet, Novinarski dom, Hrvatsko narodno kazalište i muzej Mimara. Uz predvorje hotela, po cijeloj dužini, proteže se Ulica Izidora Ise Kršnjavog (1845. – 1927.), glasovitog umjetnika, likovnog kritičara i političara. Uvijek se obradujem kada mi se ukaže prilika pročitati nešto o ovom renesansnom čovjeku, suradniku fra Didaka Buntića, iskrenom prijatelju Hercegovine.
U velikoj knjizi posvećenoj fra Didaku Buntiću na 780 stranica, fra Andrija Nikić piše:
- U Arhivu Republike Hrvatske ima dvadesetak pisama koje je fra Didak uputio Izidoru Kršnjavom. U pismu upućenom iz Širokog Brijega (23. lipnja 1909. godine) fra Didak piše: - Primio sam Vaš dar na kojem, u svoje ime i uime majstora koji predano rade na širokobriješkoj bazilici, najsmjernije zahvaljujem. Bog Vam stostruko naplatio i našem rodu Vas na diku i korist dugo poživio. Nikada Vam, presvijetli, nećemo zaboraviti što ste učinili hrvatskom narodu na polju školstva i prosvjete, pod nama nemilom sustavu. Zato ponovno kličem: Bog Vas živio!
Eto, tako bi netko dobronamjeran iz rodnih Gruda, Širokog Brijega ili iz Mostara, trebao uputiti pismo Anđelku Leki, kapetanu hrvatskog hotelijerstva i kazati:
- Bog Vas poživio, gospodine kapetane, na ponos gradu u kojem živite i Hercegovini iz koje ste potekli!
Kada boravim u Zagrebu, uvijek odsjednem u hotelu Westin. Ne radi se o pukoj navici. Puno je razloga za takav izbor. S gornjih katova hotela mogu se vidjeti obrisi grada – od Ulice Ise Kršnjavog do veličanstvene zgrade Hrvatskog narodnog kazališta, muzeja Mimara, Pravnog fakulteta do tornjeva katedrale. U hotelu vladaju mir maksimirskih perivoja, uljudnost osoblja Zagrebačke nadbiskupije i štrukle bolje od razvikanih samoborskih. Sve na jednom ugodnom i uljuđenom mjestu.
U predvorju hotela, u kavani ili restoranu, možete sresti Anđelka Leku, čovjeka zrelih, zlatnih godina, koji odmjerenim, bešumnim koracima, prolazi, promatra i osluškuje. Ako vam u prolazu ne kaže ni jednu riječ, njegova pojava izaziva poštovanje… Ako zna da dolazite iz Hercegovine, zastat će i upitati:
- Kako je dolje, kako narod živi?
Jednom davno netko me je pitao u čemu je tajna Lekina poslovnog uspjeha. U sebi sam odmah pomislio kako je čudna i ustrajna naša i suviše ljudska težnja da iza svakog uspjeha tražimo tajnu kao neko objašnjenje.
Mnogo je ljudi koji se ne mire s tuđom sposobnosti kao jednom jednostavnom činjenicom. Zagrebački hoteli Westin i Sheraton, dubrovački Astarea i Sheraton, govore sami za sebe. Govore sve!
Jer – svjetla u Lekinu radnom uredu gore i u satima kada cijeli grad drijema, spava i odmara.
Bilo bi dobro i korisno kada bi ovaj samozatajni čovjek još jednom zasukao rukave, ostavio projekte, arhitekte i graditelje i dohvatio se olovke. Bilo bi poučno da našem malom, umornom, često zavidnom, svijetu objasni kako je, na putu niotkud i ni od čega, došao do velegrada i u zrelim godinama, ustrajnim radom, ostvario ono o čemu je kao dječak sanjao i kao mladić maštao.
