Slobodu govora, i slobodu medija da objavljuju najneugodnije stvari, uvijek i svugdje treba braniti. Zbog toga jednu naprosto krivu odluku suca Andrije Krivaka, o određivanju privremene sudske mjere koja zabranjuje neovisnom portalu H-Alter da objavljuje tekstove o Gordani Buljan Flander, treba propitivati i napadati. Posebno zbog toga što sudac nije uopće novinarki Jeleni Jindri i redakciji H-Altera dao priliku da se unaprijed očituju o prijedlogu određivanja takve privremene mjere, koja je radikalna i presedanska, pa samim time još opasnija ne samo u okvirima jednog slučaja medijskog izvještavanja, nego općenito za slobodu medija u Hrvatskoj.
Ali, baš zato što je situacija opasna, sami novinari i upućena javnost ne bi trebali srljati u plitke ocjene da takva vrsta cenzure nikad nigdje nije zabilježena u svijetu, da “to ima samo kod nas”. Nego treba uzeti u obzir, a nama novinarima je to i posao (da uzimamo u obzir sve činjenice, ne samo one koje nam odgovaraju), da je u nekim zemljama demokratski razvijenog svijeta to sa sudskim mjerama zabrane pisanja također jedna zabrinjavajuća pojava. U Ujedinjenoj Kraljevini, primjerice, ne samo da postoji niz primjera takozvanih “privacy injuction”, sudskih mjera zabrane pisanja o nekoj temi zbog toga što sud smatra da će se pisanjem narušiti pravo na privatnost. Nego postoji fenomen tzv. “super-injuction” presuda, u kojima sud zabranjuje pisanje o nekoj temi i još povrh toga zabranjuje da se u medijima uopće izvijesti o postojanju takve presude, odnosno o postojanju zabrane pisanja o temi. Da se takvo što dogodi u Hrvatskoj - a srećom ne događa se, niti bismo smjeli dopustiti da se počne događati - mediji uopće ne bi smjeli pisati o tome da su Gordana Buljan Flander i Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba ishodili sudsku mjeru protiv daljnjeg objavljivanja serije H-Alterovih članaka koji problematiziraju njihov rad!
Najugledniji i najutjecajniji britanski mediji nemaju druge nego se držati tih sudskih mjera. Boriti se protiv njih svim pravnim sredstvima, ali pridržavati ih se. Jer se bore za slobodu, ali i odgovornost koja je druga strana medalje zvane sloboda. Ponekad ih ta njihova borba dovede u situaciju da od suda, koji je izdao zabranu pisanja, traže ukidanje te zabrane kad se dogodi da se vijest, o kojoj im se zabranjuje pisanje, zapravo već probila do javnosti u SAD-u. U jednom takvom slučaju, britanski sud je i na takvu argumentaciju rekao ne, ostavivši zabranu. Ponekad zastupnici u parlamentu, zaštićeni imunitetom, postave pitanje u kojem zapravo otkriju postojanje neke mjere u rangu “super-injuction”. Uglavnom takvu sudsku praksu u UK-u zloupotrebljavaju slavne osobe, nogometaši, bogataši i slični celebrityji, ali u sudskoj praksi ima i slučajeva zabrane pisanja o, primjerice, novim identitetima okrutnih ubojica koji su odslužili kaznu. Rijetke su analize aktualnog hrvatskog slučaja s H-Alterom uopće krenule pogledati ima li sličnih primjera u svijetu. Jedna takva je kao usporediv primjer uzela neuspjeli pokušaj Thatcheričine vlade da spriječi objavu memoara bivšeg špijuna MI5-a. Ali to je primjer iz 1985. u kojem se od suda tražilo da slobodu govora podredi vladinoj interpretaciji opasnosti za nacionalni interes. Ovdje imamo primjere iz 21. stoljeća u kojima se od suda traži da slobodu govora podredi pravu na privatnost, nečem sasvim drukčijem od političke moći. I sudovi u zabrinjavajućem broju slučajeva staju na stranu teze da je važnije štititi privatnost nego slobodu javne riječi. U SAD-u takve prakse, kakva postoji u UK-u, jednostavno nema. Tamo je bio jedan davni slučaj pokušaja Nixonove vlade da zabrani New York Timesu i Washington Postu objavu dokumenata poznatijih kao Pentagon Papers, ali ta je zabrana trajala dva tjedna prije nego što ju je srušio Vrhovni sud, u presedanskoj presudi koja je učvrstila slobodu govora i Prvi amandman kao sveti koncept u SAD-u, jednako svet i danas.
Suočeni s ovim recentnim pokušajem ograničavanja slobode govora u Hrvatskoj, naše nije da kukamo kako takve cenzure nema nigdje na svijetu. Naše je da se u praksi, pa i sudskoj, izborimo da – po pitanju tumačenja slobode govora - budemo društvo sličnije američkom, manje britanskom ili nekom trećem. Da se za to izborimo ne tako što ignoriramo, nego tako što detaljno poznajemo, što se sve na tu temu događa u modernom svijetu oko nas.
