Čak 44 uhićenih, 14 ozlijeđenih navijača, od kojih četvero vatrenim oružjem, 20-ak ozlijeđenih policajaca - žalosna je, uznemirujuća bilanca subotnjeg mahnitanja Torcide na autocesti koja od Zagreba vodi prema Splitu. O uzrocima i posljedicama tako silne frustracije puno se posljednjih dana pisalo i tek će se pisati.
Sociolozi, psiholozi i novinari bavili su se i tek će se baviti korijenima tako snažne destrukcije koja je pogonila sve one kojima nije dosta slika krvavog rata u Ukrajini, kojima nije dosta slika nasilja, podjednako navijačkog i obiteljskog, koje danima i tjednima vrišti s naslovnica, kojima nije dosta nekontroliranog bijesa kojeg su tako hladno iskalili na malobrojnim i, mahom potplaćenim, ljudima u odori hrvatskog policajca.
Samo nekoliko sati ranije, istom je autocestom prošao njihov sugrađanin, njihov vršnjak Matej Periš, na svom posljednjem putovanju prema Splitu. U tom trenutku, na tome putu još se nisu ispriječila vozila s registarskim oznakama njegova rodnog grada, kao ni tragovi brutalnog nasilja i vandalizma, razbijene boce i čahure, krv na asfaltu. Bio je dijete Splita, kao i huligani koji će idućih 30 dana iza rešetaka brojati dane do povratka kući, do povratka na neke nove autoceste i stadione, Matej neće.
Da je takvo što moguće, njihov pohod na Beograd za sobom bi ostavio demoliranu Marakanu, krvave glave, razbijene izloge, uhićenja, možda i smrt. Matej Periš, kojeg je otac učio da je tuđe samo prividno tuđe, u srpsku je prijestolnicu otišao iz nekih posve drugačijih pobuda, dočekati Novu godinu koju nikada nije dočekao. Oni koji su iz dosade, frustracije i bijesa umalo posmicali policajce na autocesti A1, na žalost, nisu imali oca kao što je Nenad Periš. Kao ni “braća po oružju” splitskih huligana, oni zagrebački, koji su bili kadra s devetogodišnjeg dječaka svući Hajdukov dres usred Zagreba.
Kao ni stotine drugih mladih ljudi koji u Hrvatskoj gotovo svakodnevno nestaju, ali nemaju ni izbliza tako jak publicitet, koji je nesumnjivo najcrnja noćna mora svakog roditelja, ali koji itekako drži upaljeno svjetlo nad potragom. Jedina je istina, ma koliko je željeli zamračiti, da ništa od svega što mu prebacuju - ni taj publicitet, ni sućut premijera Plenkovića, ni nazočnost šefa Uprave kriminalističke policije u Beogradu - Matejev otac nije tražio sam. Nenad Periš je taj koji je, za dobrobit svoga sina, učinio razliku, čitavim svojim bićem.
Tog Splićanina i, kažu, ponajboljeg hrvatskog vaterpolskog suca, regionalna javnost proteklih je mjeseci upoznala u njegovoj životnoj ulozi, ulozi oca u potrazi za sinom. Agoniju koju prolazi Nenad Periš nosi s nevjerojatnom hrabrošću i snagom, sa smirenošću koja iznenađuje, s dostojanstvom kakvo posramljuje.
Posramljeni, kako se ispostavilo, ipak nisu svi. Dovoljno je zaviriti na društvene mreže i forume, u komentare ispod tekstova s njegovim imenom. Zapanjujuće je velik broj onih kojima je zasmetala božićna čestitka Matejeva oca koji je usred potrage za sinom osjetio poriv “svim ljudima u Beogradu i Srbiji” poželjeti da blagdane sa svojim obiteljima provedu u miru i zadovoljstvu, obraćajući se građanima koji su mu uzvratili opipljivim valom topline i zahvalnosti.
Sramotno je duga lista onih koji ne razumiju poštovanje koje je Nenad Periš iskazao podjednako nadbiskupu beogradskom Stanislavu Hočevaru, kao i poglavaru Srpske pravoslavne crkve patrijarhu Porfiriju koji mu se pridružio u oproštajnoj besjedi, ljubeći Nenadove ruke.
Zabrinjavajuće je duga lista i onih koji nisu mogli ni željeli razumjeti zašto je Periš na ispraćaju sina osjetio poriv zahvaliti Beogradu na velikom srcu koje mu je dao, kako je rekao, koje mu je jako pomoglo da tijekom 139 dana agonije osjeti ljudsku ljubav, brigu i suosjećanje, povrh činjenice da je njegov sin upravo tamo završio svoj ovozemaljski život.
Nedopustivo je velik broj i onih koji ne razumiju zašto su se svi mediji unisono odazvali Nenadovom apelu dopuštajući mu da pokopa sina u tišini kruga obitelji, kao što je i nedopustiv broj onih koji smatraju da je oproštaj od Mateja špalirom brodica ispred splitske Rive pretjeran, kao da su oni, a ne Nenad Periš, svoga sina poslali u Kristovu vojsku.
”Božji poziv Mateju da ide sada gore ima jedno dublje značenje”, govori Matejev otac, ali ga mnogi ne čuju. No, uporno, to se nerazumijevanje pa i prosipanje mržnje - koja bi iščeznula da je barem jednom digao svoj glas i potražio krivce u drugima i navodno drugačijima - od Nenada Periša glatko odbija, on joj ne da prići. Premda je, kako reče, Matej svoju priču na ovoj zemlji završio, njegov otac Nenad Periš, na sreću, još je uvijek tu, među svima pa i onima koji nikada neće prevaliti preko usta da ga, tako rijetkog, očajnički trebamo.
