U vremenu buđenja nacionalne svijesti kod Hrvata, 1842. godine u Zagrebu je na inicijativu Ljudevita Gaja utemeljeno društvo s nakladničkom kućom koje će izdavati knjige na hrvatskom jeziku pod nazivom Matica ilirska. Tek će 1874. godine biti preimenovano u Maticu hrvatsku na čijem čelu će se naći Janko Drašković.
Piše: Ivan Anđelić/Ravnatelj Hrvatskog leksikografskog instituta BiH
Utemeljena kao društvo koje će raditi na idejama hrvatskog nacionalnog preporoda, razvijanja nacionalne svijesti i kulturnog prosvjećivanja, proći će gotovo stoljeće i pol njezina rada s istim ciljevima i zadaćama kao i danas. Utemeljeni su ogranci diljem hrvatskih zemalja i u inozemstvu te svoju misiju nastavlja u sustavima koji će slijediti i unatoč periodičnim zabranama rada. Na njezinu čelu su uvijek velikani hrvatske kulture spisateljske i umjetničke provenijencije (I. Mažuranić, T. Smičiklas, K. Pavletić, G. Krklec, H. Iveković, Lj. Jonke, P. Šegedin, V. Gotovac, I. Zidić). Ona je potaknula donošenje Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika te bila nositelj političkih ideja hrvatskog proljeća kada joj je 1972. godine zabranjen rad, da bi 1992. bio obnovljen.
Obnoviteljska skupština
Od samog početka povezivala je svoj rad i kulturne veze sa sličnim društvima u Češkoj, Sloveniji i Srbiji.
Ona je ustrojena kao jedinstvena ustanova s brojnim ograncima koji su povezani i vertikalno i horizontalno i svi djeluju u granicama vlastitih mogućnosti i programa.
Osnovan je ogranak u Mostaru, a obnoviteljska skupština održana je 1989. godine, a od 1996. na čelu je ugledni odvjetnik Josip Muselimović. U ogranku su djelovali ili sada djeluju ugledni umjetnici poput prof. dr. Jure Muse, glumice Tatjane Feher i pjesnika Mire Petrovića. U ovisnosti o angažmanu i utjecaju vodstva ogranaka neki polučuju prosječne rezultate, a neki izvanredne i međunarodno priznate kroz razne vidove kulturnih manifestacija koje organiziraju. Osnovno programsko načelo je njegovanje vlastite kulture i prosvjetiteljstva i suradnja s istim i sličnim društvima kod drugih naroda, bez ikakve želje i namjere da svoj kulturni biljeg utisnu u bilo koju drugu kulturu. Ona je permanentno otvorena za istinsku suradnju sa svima, želeći stvoriti ozračje potpune umjetničke slobode izraza i njegovanje kulture kao podloge za svaku drugu aktivnost, pa i političku. Ona je potpuno neovisna ustanova, otvorena za istinsku kulturu dijaloga i slobodu umjetničkog izraza. U tom cilju u specifičnim uvjetima u Mostaru, Matica hrvatska otvara mnoga zatvorena ili odškrinuta vrata suradnje i odnosa među narodima u Mostaru u BiH i regiji. Znajući za taj stalni i obvezujući moto njezine misije, Matica hrvatska je utemeljila 1998. godine Dane Matice hrvatske, pa potom Uskrs s Maticom i konačno Mostarsko proljeće. Ova manifestacija, zamišljena kao vrijeme i mjesto susreta kulturnih ansambala i stvaratelja umjetničkih djela, hrabro je otapala led međuljudske i međunacionalne traume izazvane tragičnim ratom 1992. – 1995. u Bosni i Hercegovini i okružju. Na njezinim manifestacijama pojavljivali su se umjetnički ansambli iz inozemstva: Rim, Milano, Beč, Rusija i SAD te isti iz Sarajeva, Beograda, Zagreba, Dubrovnika, Ljubljane. To nisu bili prosječni, već najbolji, poput svjetski poznatog dirigenta Vjekoslava Šuteja, umjetničkog ravnatelja Mostarskog proljeća sve do smrti, i najveći operni glazbenici poput Krunoslava Cigoja, Ivice Šarića, Sandre Bagarić, glazbenici Arsen Dedić, Gabi Novak, Gibonni, Ibrica Jusić, Tereza Kesovija, slikari Vlaho Bukovac, Safet Zec, Zlatko Ugljen, Gabrijel Jurkić, književnici Dragutin Tadijanović, Veselko Koroman, Luka Paljetak, Jevrem Brković, Anđelko Vuletić, Miro Gavran, Nedeljko Fabrio, Ivan Aralica, Miro Petrović i dr. Matica hrvatska Mostar izdaje časopis Motrišta, za koji je dobila Zlatnu povelju na Međunarodnom sajmu knjiga u Sarajevu, i Srebrnu povelju među časopisima Matice hrvatske, također izdaje časopis Suvremena pitanja te književno-poučni časopis Cvitak za mlade. Održano je više od 700 kulturnih manifestacija s većim ili ogromnim ansamblima u Mostaru tijekom 20-godišnjeg održavanja Mostarskog proljeća.
Za sva ova postignuća Matica je dobila toliko kolektivnih i pojedinačnih priznanja da bi zauzelo mnogo prostora u ovom tekstu, a smatram najznačajnijim članstvo u Savezu europskih festivala, što ni jedna druga ustanova u Mostaru do danas nije postigla.
Iako znam većinu njihovih pregalaca i članova upravljačke profesionalne strukture, uvijek se pitam kako se financiraju, a kada im uz kavicu to spomenem, uvijek rezignirano odmahnu rukom. Nekako plove u ovim teškim financijskim državnim bespućima, ali Matica je dio njihova bića, pa bih čak rekao i identiteta. Znaju da rade plemeniti posao i emotivno su ostrašćeni da ne žele vidjeti pučinu financijske praznine, koja je ovdje i u okružju ista. Znaju li oni koji raspolažu sredstvima i odlučuju da je kultura ponekad značajnija od kruha te da ona kroz milenije gradi čovjeka u poimanju kakvog danas vidimo? Kultura i njezini poslenici, s izuzetkom pop-ikona, uvijek su trebali mecene i sponzore iz vlasti da bi mogli uopće egzistencijalno proizvoditi djela i konačno živjeti. Naravno, svi sustavi u povijesti imali su utjecaja na kulturu, pa čak i na umjetničke pravce u duhu ideologije na vlasti, a umjetnici su više ili manje ih slijedili, ali u tom zadanom okviru izražavali vlastite kreativne sposobnosti. I danas se sve kulturne ustanove i kulturnjaci slično ponašaju, ali sposobni znaju u temeljnom izrazu probijati zadane okvire na sreću vlasti i kulture kao pojma vezanog samo za čovjeka.
Naša Matica to uspješno čini i hrabro korača ususret novog boljeg doba. Treba ne samo intelektualnog humanističkog uvjerenja nego i hrabrosti ploviti ovim vremenom i rijekom punom opasni zamki.
Hommage čovjeku
Na kraju priče o Matici hrvatskoj u Mostaru valja dati kratak hommage čovjeku koji joj je dao oblik kakvu je danas poznajemo. To je Josip Muselimović, njezin predsjednik od 1996. do 2014. godine, kada isti put nastavlja dr. sc. Ljerka Ostojić. On je ne samo jedan od najuglednijih odvjetnika na prostorima ranije države nego laureat počasnih priznanja novoutemeljenih gotovo svih odvjetničkih komora država nastalih iz ex Jugoslavije, izuzetan pravnik, teoretik i praktičar pravnog znanja, književnik s napisanih više knjiga, kolumnist u mnogim tiskovinama, aktivan kulturni djelatnik i, slobodno mogu reći, prva violina u osmišljavanju, organizaciji golemog festivala kulture Mostarsko proljeće. Jednostavno, svojom prepoznatljivom komunikativnošću, intelektualnim kvalitetama okupio je i stekao timove od najvećih da stvore manifestaciju Mostarsko proljeće te podignu ugled Matice hrvatske i izvan granica naše zemlje, kao što je to slično učinio Večernji list s glavnim urednikom Josipom Pavkovićem manifestacijom Večernjakov pečat ili Sarajevo Film Festival s Mirsadom Purivatrom. Zar Pravni fakultet u Mostaru ne bi trebao u okviru Katedre za kazneno pravo ovog slavnog odvjetnika pozvati svake godine da održi jedno ili više predavanja iz teorije i prakse da budući odvjetnici i suci vide i čuju čovjeka koji iz prakse govori o ovom uzvišenom zanimanju. Siguran sam da bi predavaonica bila prepuna. On je naš uobičajeni sugrađanin, spreman za razgovor sa svima i mi počesto iz njegove jednostavnosti ne razmišljamo o njegovim dugogodišnjim rezultatima koje je gotovo teško i pobrojati. Čini se da ga posvećenost njegovu profesionalnom radu i kulturi izdvaja iz mnoštva koji se također uspješno bave drugim poslovima.
Prešao je tanku nit preko koje mnogi ne mogu, koja vodi uspjehu na duge staze. Sve ovo radi lagano s osmijehom, intelektualno superiorno, ljudski dostojanstveno, fiškalski mudro. Stoga je logično da je izabran za redovitog člana HAZU-a u BiH i postao njegov tajnik. On će i njega unaprijediti zajedno s drugima u još značajniju ustanovu iz oblasti znanosti i kulture. Također je izabran kao redoviti akademik Internacionalne akademije nauka i umjetnosti Sarajevo. Prepoznali su ga mnogi u Bosni i Hercegovini te je nagrađen priznanjem počasnog građanina Sarajeva i doktorom znanosti honoris causa travničkog Sveučilišta. Prilikom dodjele Zlatne povelje Matice hrvatske njezin predsjednik Igor Zidić za Josipa Muselimovića kaže, pa se u povelji ističe, da se ona dodjeljuje osobi koja je pokrenula i vodila najveći kulturni događaj u gotovo dvostoljetnoj povijesti Matice hrvatske i za najveću manifestaciju održanu u okviru njezinih projekata održanu ikada i igdje. Čovjek vrijedi onoliko koliko ima osobnih značajnih prijatelja i on se može podičiti da je bio prijatelj s pokojnim svjetski poznatim maestrom Vjekoslavom Šutejem, Lukom Paljetkom, Safetom Zecom, Predragom Matvejevićem, Matom Bulićem, Vladom Puljićem, Arsenom Dedićem, svjetski poznatim sportašima Ivanom Ćurkovićem, Dušanom Bajevićem, Enverom Marićem i još mnogo drugih koje je teško pobrojati. Uz njihovu pomoć i sugestiju, pokrenuo je ogromni pozitivni plimni val kulture koji je prekrio Mostar, BiH i regiju. Stoga su Mostarsko proljeće i Matica neizravno kulturološki, bez političkih poruka, pokrenuli Mostar iz sivila, tuge smrti i razaranja u grad bolje budućnosti.
Monografija o Matici
O Mostarskom proljeću književnik Dragan Marjanović u okviru Matičinih književnih zdanja priredio je knjigu “Dani Matice hrvatske, 20 godina”. Pročitao sam ili pregledao više od 100 raznih monografija iz pera anonimnih do književno poznatih autora.
Kao književnik on uvijek i u zadanim temama priča priču s puno detalja koji mimoiđu oko običnog gledatelja – slušatelja. On gradi monografiju kao roman i vidi se kulturološka ostrašćenost, zadivljenost i golem osobni doživljaj. To nije prosječna monografija s bezbroj jasnih činjenica, već knjiga koja se čita i fotografije pažljivije gledaju. Pročitao sam je čitavu dva puta zbog vrijednosti književnog uratka i podsjećanja na mnoge predstave ili izložbe kojima sam nazočio. Knjiga je sinteza uloge Matice hrvatske u Mostaru. Matica je obilježila i promovirala Mostar onakav kakav želi većina u želji da bude kulturno središte Hercegovine od Trebinja do Livna i od Gabele do Ivan-planine. Proći će još dosta vremena dok to zaista ne ostvari, ali matičari imaju viziju koja je plemenita i ona se kad-tad mora ostvariti.
Bilo bi nepošteno ne spomenuti tim koji je brižljivo motivirao i privukao u Maticu njezin prvi predsjednik, a koji s entuzijazmom realizira tolike složene kulturološke programe. Čine ga Miro Petrović, Misijana Brkić-Milinković, Ivan Sivrić i, naravno, aktualna predsjednica dr. sc. Ljerka Ostojić.
I kada nisu u žiži kulturnih događaja, gotovo sve ih zajedno vidim ujutro u 7.30 gdje piju prvu kavicu u kultnom pubu Garden, ćakulaju tiho akademski, što je zapravo sastanak s precizno utvrđenim zadaćama koji ne dijeli samo jedan, nego svi svakome prema dnevnim ili tjednim mogućnostima. Shvatili su da sve velike poslove rade timovi kompetentnih ljudi gdje nema stroge hijerarhije i zapovijedi, već dogovori i dragovoljno prihvaćene zadaće. Oni će postići još veće rezultate jer se jedino na ovaj način to radi u čitavom svijetu. •
