Da je neki hrvatski medij objavio agencijsku fotku s NATO-ova summita u Madridu, na kojoj se vide Biden, Macron i danska premijerka Frederiksen kako veselo čavrljaju, a iza njih na malo uzdignutoj platformi sa zastavama stoji smrknuti i sam sa sobom Zoran Milanović, uz naslov "Nitko ne želi razgovarati s ludim hrvatskim predsjednikom", to bi bilo malo bezobrazno, ali dobar štos. No, kako je to objavio belgijski satirični portal Le Chou (kupus), to Hrvatima i nije bilo smiješno, više tužno. Mnogi su se i naljutili, ne zato što misle da Milanović nije zaslužio takav naziv, nego zato što je to bio svojevrsni "olimpijski" sastanak svjetskih političara pa onda vrijeđanje hrvatskog igrača, bez obzira na to kakav on bio, ustvari je uvredljivo i za Hrvatsku.

Vjerojatno nema baš nikakve slučajnosti što su Belgijci izabrali Milanovića i poslali poruku svijetu o ludom hrvatskom predsjedniku, očito je to bila i politička osveta Milanoviću jer je poželio praviti probleme oko ulaska Finske i Švedske u NATO. Što se Milanovića tiče, ta sprdnja ostat će zapamćena, zacementirana. I opet, koga briga što je ponižen Milanović, no istodobno je ponižena i funkcija hrvatskog predsjednika. A tu sramotu Hrvati sporo vare. Zoran Milanović iz Madrida vratio se prepolovljen, oslabljen toliko da je puknuo i bilo mu je neizdrživo kada je čuo poruku saborske zastupnice, njemu inače predanog Mosta, Selak Raspudić, koja mu je cinično dobacila: "Gdje si sada, frajeru." To mu je bila sol na ranu. Uskoro će biti dvije i pol godine otkako je Milanović zasjeo na Pantovčak, ali na polovici svog mandata on nema nikakvog razloga za slavlje. U te dvije i pol godine uspio se nametnuti kao izuzetno konfliktna osoba koja si je u zadatak uzela pokretanje otvorenog rata protiv aktualne Vlade Andreja Plenkovića. Koju on otvoreno sabotira i u vanjskoj i obrambenoj politici. Kada je prije više od 20 godina nakon smrti Franje Tuđmana zamišljen ustavni položaj hrvatskog predsjednika u sustavu u kojem je prednost dana parlamentu, zadržane su neke jake predsjedničke ovlasti, jer se smatralo da je to dobro kao korektiv tu imati osobu s najjačim izbornim legitimitetom koji daje milijun glasova birača. Stvar je uglavnom funkcionirala i u pravilu predsjednik ili predsjednica bili su birani iz suprotne političke opcije od one koja je osvojila vlast na parlamentarnim izborima. Bilo je, naravno, sukoba, ali su oni zadržavani i rješavani tajnom diplomacijom, sve do pojave Milanovića. I premda je on na samom početku rekao da će tvrdo kohabitirati, sam je prisegnuo da se "možete nadati konstruktivnosti, a nemojte se nadati destrukciji". Naprotiv, ustvrdio je da neće raditi tako da nabija rogove Vladi jer da je lako s pozicije predsjednika i predsjedničkih ovlasti svaki dan biti pametan. "Moja je velika prednost to što znam kako to izgleda s druge strane, puno teže", kazao je i sve nas prevario. Pravni stručnjaci svjesni su da je ovakva politička arhitektura nemoguća i da se Ustavom mora točno definirati tko je u svim domenama broj jedan u državi. Slabost arhitekture proizilazi iz toga što jednom nogom stojimo u njemačkom, kancelarskom modelu, a drugom u francuskom, predsjedničkom sustavu. Ili treba povećati ovlasti predsjedniku ili mu ih smanjiti do kraja i prijeći na kancelarski model. Do sada se nije krenulo u promjene zato što su politički igrači bili razumni i uspijevali su riješiti razmirice. Jedan politički analitičar davno mi je izrazio bojazan pitajući se "a što ako na vlast dođe osoba koja nema razumne karakteristike, ako dođe netko tko je jako konfliktan". Takav bi u državi stvorio politički kaos. Ta bi osoba namjerno izazivala sukobe s Vladom i vodila suprotstavljenu vanjsku politiku, teoretizirao je taj analitičar. Karikirao je kako bi naglasio potrebu promjene političke arhitekture. I dobro je gađao, jer stvarnost je i lošija. Zanimljivo da je i sam Milanović kao premijer govorio o besmislu izravnih izbora za predsjednika države, zalažući se da to obavlja parlament. Za to se, baš zbog predsjednika Milanovića, već bio založio i Vladimir Šeks, još uvijek jedan od najutjecajnijih HDZ-ovaca. Nedavno je i premijer Plenković govorio o besmislu zadržavanja ovakvih ovlasti predsjednika. Doprinos Milanovića, pogotovo nakon Madrida i akcije "budimo prijatelji s Putinovom Rusijom", potrebi za ustavnim promjenama upravo je presudan. On je, naime, dokazao besmisao daljnjeg zadržavanja ovakve ustavne pozicije za predsjednika. Treba ga birati u parlamentu, a njegova funkcija treba biti časna, protokolarna, paradna i ništa više. Ne možemo dopustiti na volju predsjedniku hoće li biti stabilizator ili destabilizator. Tu mu moć treba oduzeti. I zato, zašto ne ispuniti i onu staru Milanovićevu želju, da baš on bude posljednji "pravi" hrvatski predsjednik.

 

Ova kovanica prodaje se i za 35.000 eura. Imate li ju?