U utorak, 1. ožujka ove godine, odjenuo sam svečanu odjeću i pošao u Sarajevo. U povodu obilježavanja Dana neovisnosti Bosne i Hercegovine, Dragan Čović i Bakir Izetbegović pozvali su me na svečani prijam.
Mladen Ivanić, treći član Predsjedništva, inače, ozbiljan sveučilišni profesor i razborit političar, poručuje:
“Ova svečanost teško iritira srpski narod. Naš blagdan je 9. siječnja. Dok postojimo, mi ćemo taj dan slaviti.”
Nakon svega, razuman čovjek mora se upitati: mogu li posvađani narodi zajedno zoru dočekati i hoće li naša umorna povijest, na kraju svega, retardirano čedo donijeti? Naravno, ako ona daytonskim ustrojem, već sada, nije nakaza kakvu svijet ne poznaje.
Na putu do Sarajeva sjećanja se vratiše 25 godina unatrag. U zgradi Skupštine BiH bila je zakazana rasprava o predstojećem referendumu na kome se hrvatski narod trebao izjasniti - je li za neovisnu državu Bosnu i Hercegovinu.
Tada, na putu do Sarajeva, razgovarao sam s Milivojem Gagrom, gradonačelnikom Mostara, i dr. Antom Ivankovićem - kako se postaviti pred tom nepoznanicom? Pitali smo se - kojim bi morem mogla zaploviti naša lađa i što nas čeka na putu do mirne i tihe luke?
Prvi put ušao sam u Bijelu dvoranu Skupštine BiH. Bila je puna. Uz ulazna i izlazna vrata, pokraj prozora i po dnu dvorane, netko je i stajao. S Ivanom Lovrenovićem, književnikom iz Sarajeva, fra Ivanom Ševom, svećenikom iz Mostara, Matom Jozićem, pomoćnim biskupom sarajevskim, i Vlatkom Filipovićem, filmskim redateljem, predsjedao sam skupu.
U prvim redovima sjedili su Branko Mikulić, Hrvoje Ištuk, visoki političari bivše države, sveučilišni profesori i znanstvenici, književnici i pjesnici, ugledni gospodarstvenici i slavni sportaši.
Ozračje je bilo svečano. Obećavajuće.
Goran Milić, glasoviti novinar i putopisac, piše:
“Danas, prvi put, osjećam se ponosnim što pripadam hrvatskom narodu. Oko mene sjede civilizirani i obrazovani ljudi. Svi uredno odjeveni i počešljani.”
Referendum je prošao. Hrvatski narod plebiscitarno se izjasnio za samostalnu i suverenu državu Bosnu i Hercegovinu. Vjerovao je i nadao se!
Tako je bilo prije 25 godina. E, a kako je bilo prije 555 godina?
U teškim prilikama Stjepan Tomašević baštinio je moćno Bosansko kraljevstvo. S jedne strane - bio je izložen opasnim navalama Turaka, a s druge - mučili su ga zatrovani odnosi bosanskih velikaša.
Ugrožen s jedne i druge strane, kralj je tražio pomoć Svete Stolice i pape Pia II. Papu je uvjeravao da je proučio latinsku knjigu, prihvatio kršćansku vjeru i da će iz zemlje protjerati patarene.
Molio je za priznanje. Molio je za krunu i obećanje da ga Sveta Stolica neće ostaviti ako rat s Turcima plane svom žestinom. Papa Pio II. uslišio je molitve i poslao izaslanike na krunidbu Stjepana Tomaševića. Na dan krunidbe okupila se sva bosanska vlastela. Pred bosanskim kraljevstvom svitali su nešto bolji dani.
Nezadovoljstvo je planulo na drugoj strani. Mađarski kralj Matija Korvin smatrao je da Bosansko kraljevstvo pripada kruni sv. Stjepana i da je okrunjeni bosanski kralj samo njegov klevetnik. I taj požar trebalo je ugasiti. Povijesni izvori govore da je, uz “potoke” dukata, došlo do izmirenja Bosanskog i Ugarskog kraljevstva i sporazuma o zajedničkom otporu moćnoj osmanskoj sili.
Ohrabren ovim sporazumom, kralj Stjepan uskratio je Turcima uobičajen danak. Saznavši za ovu drskost, sultan Mehmed svim je silama nasrnuo na Bosnu. Podrinje se predalo bez borbe. Na udaru se našao kraljevski grad Bobovac. U općoj pomutnji, kralj se sklonio u Jajce. Po nalogu sultana, Omerbeg Turhanović tražio je kralja u Sokolcu i Ključu. Želio ga je živog dovesti pred lice moćnog sultana.
Suočen s velikom opasnošću, kralj je pristao na pregovore. Sultan mu je jamčio život. Kada je to, pod zakletvom, potvrdio, kralj Stjepan Tomašević predao je kraljevstvo. Znao je da osmanska sila ne luta, ne kaje se, ne prašta. Uputio je nalog svim gradovima da se bez borbe predaju. S Hercegovinom nije bilo lako. Turske osvajače na svakom mjestu čekala je zasjeda i odlučan otpor. Dok su trajali pregovori, u Jajce je stigao Mehmed el Fatih. U strahu da bi kralj Stjepan mogao okupiti ljude i praviti probleme osmanskoj vlasti, sultan je poručio fetvu koja mu daje pravo ne poštovati riječ jednoga sluge ako ju je dao bez njegova znanja i odobrenja.
Smaknuće kralja Stjepana Tomaševića obavljeno je u sultanovu taboru pred Jajcem. Tako je palo cijelo Bosansko kraljevstvo.
Kraljica Katarina jedno vrijeme boravila je u Dubrovniku, odakle je otišla u Rim. Tamo je živjela do svoje smrti. Pokopana je (1478.) u rimskoj crkvi sv. Marije Aracoeli. Pred smrt, napravila je oporuku i imenovala Sv. Stolicu nasljednicom Bosanskog kraljevstva ako se njezina djeca Sigismund i Katarina ne vrate u krilo kršćanske crkve. O padu Bosanskog kraljevstva bavili su se povjesničari od najstarijih vremena. Ako oko pojedinih događaja postoje prijepori, sve bitne i odlučne činjenice mogu se podvesti pod ovih nekoliko redaka.
Mogu li se između onih i ovih vremena povući ikakve paralele?
Naravno da mogu!
Podjele koje su vladale zemljom prije pet-šest stoljeća i danas se osjećaju na svakom koraku. Dan neovisnosti ne slavi jedan konstitutivni narod. Kada je to tako, postavlja se pitanje: što slavimo?
Jesu li ovi dani dostojni fanfara i svečanosti ili na zgradu Predsjedništva treba spustiti zastavu na pola koplja?
Iznevjerena su referendumska očekivanja. Tako misli hrvatski narod. Tako misle i dva druga konstitutivna naroda. Nacionalne manjine ne treba pitati. Deset godina spotiču se o rješenje enigme “Sejdić-Finci”.
U javnim istupima godinama se, otvoreno i bez okolišanja, pitam - što se događa s našim pravosudnim sustavom? Ovom prigodom, urbi et orbi, predstavit ću dva slučaja, pa neka svatko potraži odgovor za sebe.
U utorak, 8. ožujka ove godine, u tjednu slavlja neovisnosti Bosne i Hercegovine, u Mostaru će se okupiti prosvjednici i pitati - što je sa sudbinom Vlade Šantića, generala Hrvatskog vijeća obrane. Kao punomoćnik oštećene obitelji (pro bono, bez naknade), posjetio sam Županijsko tužiteljstvo u Bihaću. U neposrednim razgovorima dobio sam jamstva da će optužnica biti podignuta do konca 2015. godine. Na ponovljeni upit, dobio sam odgovor u kojemu piše:
“U vezi s Vašim dopisom od 9. 10. 2015. godine, obavještavamo Vas da će optužnica biti podignuta u prosincu 2015. ili u siječnju 2016.godine.”
Prošao je prosinac 2015. godine. Prošao je i siječanj ove godine, a optužnice ni na vidiku. Mučko ubojstvo dogodilo se prije 21 godinu. Zašto je to tako? Zašto ovaj predmet nije zadržan u nadležnosti Tužiteljstva Bosne i Hercegovine? Zašto ubojstvo generala Vlade Šantića nije tretirano kao kazneno djelo ratnog zločina?
Prije nekoliko dana ili, točnije, 26. veljače ove godine, okončao sam obranu ministrice Marine Pendeš. Ministrica je optužena za počinjenje kaznenih djela nesavjesnog rada u službi i krivotvorenja službene isprave jer je savjetniku dr. Ivi Miri Joviću omogućila protupravnu imovinsku korist u iznosu od 12.000 KM.
Ovaj predmet procesuiran je na Sudu Bosne i Hercegovine. S ministricom sam na istražnom ispitivanju bio 14. srpnja 2015. godine. Unatoč vremenu kolektivnih odmora, optužnica je podignuta, potvrđena i ministrica pozvana na izjašnjenje o krivnji 19. listopada 2015. godine.
Od 14. srpnja do 19. listopada prošla su tri mjeseca i 4 dana. Eto, u tome je vremenu sve dovršeno i ministrica pozvana pred lice pravde. Oslobađajuća presuda samo je mala utjeha za neugodnosti kojima je ministrica najvažnijeg državnog resora bila izložena tijekom instrumentaliziranog kaznenog progona.
U ova dva predmeta zorno se zrcali voluntarizam koji je, kao najgori korov, zahvatio naš pravosudni sustav. Predmet generala Vlade Šantića ne vode Tužiteljstvo i Sud koji su, temeljem stvarne nadležnosti, morali to raditi. Predmet ministrice Pendeš vodili su Tužiteljstvo i Sud koji ga, opet, temeljem stvarne nadležnosti, nisu mogli voditi.
Jedno je sigurno!
Na ovakav način ne izgrađuje se pravni poredak kao temelj jednakosti ljudskih prava i sloboda.
