Odluka njemačkih vlasti da čak tri sata prije objavljivanja odluke o Piranskom zaljevu, praktično podrže stav Slovenije više je šokirala Hrvate nego sama presuda po arbitražnom sporu u Haagu koji je od ranije kompromitiran objavljenim snimkama na kojima se očito moglo razaznati kako je riječ o unaprijed namještenoj odluci. U jednom trenutku na svjetlost dana isplivalo je sve ono što danima, mjesecima, pa i godinama opterećuje Berlin i Zagreb. Od nekadašnjih saveznika, kako Njemačku doživljava najveći broj Hrvata, bilo da žive u BiH ili Hrvatskoj, prije svega zbog potpore neovisnosti i borbi za slobodu, odjednom je javnost “zapljusnuta” zbiljom koja govori o promjeni simpatija. Te simpatije su pak rezultat strateških opredjeljenja u regiji službenog Berlina. U Bosni i Hercegovini službena njemačka politika godinama je naklonjena političkom Sarajevu, osobito u promoviranju građanskih političkih opcija, pak čak i zagovaranju izbacivanja hrvatskih političkih predstavnika iz vlasti. Ponajprije se to odnosi na mandat Joachima Schmidta, a kasnije i Cristiana Hellbacha koji je živo zagovarao zanemarivanje prigodom izbora legitimnih predstavnika u vlasti. Posebice se to odnosilo na požurivanje izbora predsjedatelja Vijeća ministara, čak i unatoč činjenici što bi Hrvati u tome smislu bili posve prekriženi u vlasti na razini entiteta i države. Sličan je stav i glede drugih identitetskih pitanja koja su jako važna uopće za održanje BiH kao države, a koja njemačka administracija angažirana u BiH posve negira. Izvorište u ovome zaokretu između “povijesnih” prijatelja treba tražiti u strateškom opredjeljenju Njemačke da joj glavni partner u regiji bude Beograd jer je Srbija ipak nova istočna granica. S druge strane, istina je i da hrvatska država i Hrvati nisu sa svojim saveznicima održavali dobre odnose. Vrijeme je za hitnu akciju, a potencijala ima puno. Oni su na dohvat ruke - u Njemačkoj, među Hrvatima koji su najbolja poveznica ovih naroda i država.
komentar
