O čemu pisati kad postoji samo jedna tema – koronavirus? Drugih događaja kao da i nema, nisu više šokantna ni grozna ubojstva koja rese naslovne stranice medija. Nisu više zanimljivi ni vlast ni oporba kad im značenje posve istiskuje korona. Sakato djeluju i nogometne utakmice kad nema glavnog igrača - publike. Naš život više i ne možemo nazvati životom. Zagreb za mene više i ne postoji, ne idem u grad pa sam zaboravio kako izgledaju autobusi i tramvaji. Kad pomislim da bih, na primjer, otišao na tržnicu Dolac obuzme me strah ne samo od virusa nego i od opasnosti da zalutam, da se neću znati vratiti kući. Imao sam jedno društvo u kojem sam gotovo svaku večer bio u kafiću u središtu grada, ali tamo više ne idem. Ne družim se s ljudima. Sin me zove i prijeti mi sankcijama ako uopće budem izlazio iz stana, što god mi treba iz prodavaonice on će mi donijeti. Mobitel mi vrlo rijetko zvoni, ljudi više ne razgovaraju jer je svaka komunikacija izgubila smisao.
Mozak mi više gotovo i ne radi jer nema poticaja izvana gdje je sve sputano. Više me ne zanima je li vani kiša ili sunce i kakvo će vrijeme biti sutra, u iduća tri dana ili tri tjedna. Jer, kakvo god vrijeme bilo, vani je korona. Knjige mi se ne čitaju, u kino ne mogu ići, televizija mi se ne gleda, i knjige su, i filmovi, i televizija predstave, a svijet je sveden samo na jednu predstavu – virus. I kako se uopće u njima može uživati kad na te, nevidljiv, neopipljiv, nepredvidljiv, vreba neprijatelj i svaki te čas, koliko god se štitio, može napasti. Možda se još može uživati samo u seksu i jelu, u kojima su nagoni jači od pogibelji. Ali se i potajni ljubavnici teško mogu sastajati. Ako smo prije korone vjerovali u romantiku u zanosnim ljubavima mladića i djevojaka, nisu li i ti najljepši osjećaji i strasti ako ne zamrli u epidemiji oslabili. I vjenčanja, i krštenja, i rođendani okruženi su strepnjom. Tko zna, možda su se i mnogi brakovi koji su bili pred rastavom održali, jer je i razvod postao besmislen.
Posebno me rastužuju učenici kad svaki dan čitam o nastavi koja bi trebala biti ovakva ili onakva, s maskama ili bez maski, online ili kava drukčija. Jer smisao škole nije samo u učenju i predavanju nego i u đačkoj društvenosti kojoj u životu nema ravne. U Hrvatskoj se sve više govori i piše o policijskom satu, ali mi već u njemu živimo i još se samo može dogoditi da se smanje zarade ugostitelja i drugih djelatnika koje bi pogodio. Možda su najviše u duhu ovoga vremena sprovodi, ispraćaji mrtvaca iz mrtvog svijeta. Zamislite sedam i pol milijardi ljudi koliko ih ima na svijetu kao jedno biće, biće kojemu je zabranjen ulaz i izlaz, koje je osuđeno na nepokretnost. Od rata, od nezdravih podneblja, od područja zahvaćenih epidemijama ili bolestima, od diktatura, siromaštva, od policije, detektiva, vjerovnika ili ubojica koji vas traže, od svih nevolja može se pobjeći ali od Covida-19 ne može. On je svuda i skloništa nemate nigdje.
Obolijevaju i slavni – glumci, nogometaši, pjevači, bogataši... Slava i novac spasonosni su u svemu osim u koroni. Barem nas čini ravnopravnim premda bismo od virusa rado utekli u najveću neravnopravnost. I što je najgore, ne jenjava, baš nimalo, ruši sva proreknuća epidemiologa i drugih znanstvenika. Širi se s logikom i bez logike. Hoće li uskoro cijeli planet obuzeti panika iz koje će se roditi kaotično ponašanje? U pravu su oni koji tvrde da to nije neka opaka bolest nego nešto poput gripe, u pravu su i oni koji kao argument uzimaju brojeve oboljelih i umrlih koji u usporedbi s brojem stanovnika i nisu tako veliki, no unatoč tome u strahu su svi, tako reći svih sedam i pol milijardi ludi na Zemlji.
U pravu su i oni koji po svijetu žestoko prosvjeduju protiv mjera koje poduzimaju vlasti i koje nam oduzimaju najsvetije - slobodu, ali u pravu su i vlasti kojima je dužnost štititi narod. U pravu su i oni koji tvrde da je korona mit, izmišljotina, ili bar da je se ne bi trebalo bojati jer od mnogih drugih bolesti umire puno više ljudi, kao što su u pravu svi koji je se boje. Do prije nekog vremena govorilo se o budućnosti iz koje ćemo se sjećati korone kao ožiljka na životu čovječanstva, ali se o tome više ne govore. Znači li to da nam je zauzela i budućnost!?
