Šezdesetih godina prošloga stoljeća zemlje socijalističkog lagera živjele su u miru i čekale obećani civilizacijski procvat. Malo tko je mogao naslutiti da se pod pokoricom takvog mira, u utrobi kontinenta, događaju podrhtavanja koja će, nekoliko godina kasnije, kao iz uzavrelog vulkana, izbaciti nagomilano nezadovoljstvo. Nezadovoljstvo svim i svačim.
U ljeto 1968. godine u bivšoj češko-slovačkoj državi dogodila se pobuna najširih razmjera. Studenti i radnici tražili su demokratizaciju društva, slobodu misli, slobodu govora i vjeroispovijesti. Dogodilo se praško proljeće.
Velikom bratu to se nije svidjelo.
U svijet – urbi et orbi – poslao je vijest da je njegov mlađi brat ugrožen i da mu mora priskočiti u pomoć.
Brat je brat!
Vođen bratskom brigom, u kolovozu iste godine, sa 70 tisuća tenkova i topova i pola milijuna naoružanih vojnika, upao je u zemlju saveznicu i u krvi ugušio praško proljeće. Tisuće slobodoumnih ljudi, znanstvenika, umjetnika i književnika pobjegle su glavom bez obzira. U strahu od “demokratske” odmazde zemlju je napustilo 300 tisuća ljudi.
U siječnju iduće godine Jan Palach, student povijesti i političke ekonomije, nesretan onim što je doživjela njegova domovina, u središtu Praga počinio je samoubojstvo. Spalio se!
Na istom mjestu samoubojstvo je izvršio i Jan Zajc. Zbog brutalne okupacije Češke i sudjelovanja njegove zemlje, u Varšavi je samoubojstvo počinio Ryszard Simienc. I on se spalio!
Nekako u isto vrijeme oglasili su se beogradski studenti. Velikim masovnim prosvjedom tražili su demokratizaciju društva, bolje uvjete studiranja i veći stupanj slobode misli i govora. Njihovim zahtjevima suprotstavio se rigidan policijski aparat. Beogradskim ulicama samo što nisu potekli potoci krvi. Eskalaciju sukoba zaustavio je Josip Broz Tito. U televizijskom obraćanju kazao je:
- Došao sam do uvjerenja da je ogroman broj mladih ljudi, njih 90%, poštena omladina o kojoj nismo vodili računa. Tu pogrešku moramo ispraviti. Njihov bunt nije utjecaj izvana. To je odraz naših slabosti koje moramo odmah ukloniti.
Nakon televizijskog obraćanja, omladina je zaplesala i zapjevala: “Druže Tito, ljubičice bijela, uz tebe je omladina cijela”.
Bivša prijestolnica je odahnula i uronila u ozračje štafete mladosti, radničkih sportskih igara, samoupravnih svečanosti i novih neizvjesnosti.
Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (1967.) uzburkala je političke i kulturne krugove više nego je itko očekivao. Deklaraciju su potpisala poznata znanstvena i književna imena. Među njima i Miroslav Krleža, bard pisane riječi. Na svakog tko se Deklaracije dotaknuo, osuto je drvlje i kamenje. Stjepan Mesić, politički poletarac koji će, nekoliko desetljeća kasnije, postati predsjednik države, iz saborskih klupa zagovarao je žestok, surov i dosljedan obračun.
- Što znači Miroslav Krleža naspram temelja društva, bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti? Ništa! – govorio je.
Hrvatska politička scena ozbiljno je podrhtavala. Kada su Marko i Vlado Veselica, profesori zagrebačkog Ekonomskog fakulteta, iznijeli podatke iz kojih je vidljivo da se od 50% ostvarenih deviznih prihoda u Hrvatsku vraća samo 7%, da hrvatski predstavnici u tijelima savezne vlasti sudjeluju s 8%, došlo je do pobune. Na zagrebačkim ulicama osvanulo je hrvatsko proljeće. Oglasio se masovni pokret. Temelji zajedničke države bili su ozbiljno uzdrmani. I ovo pitanje, na svoj način, razriješio je Josip Broz.
U siječnju 1971. godine, u Karađorđevu, hrvatsko političko vodstvo je smijenjeno.
Znanstvenici, umjetnici i književnici razbježali su se na sve strane svijeta. Stotinu tisuća ljudi, preko noći, pobjeglo je iz Hrvatske. U progonu nedužnih ljudi, uz dr. Vladimira Bakarića, predano su asistirali Jakov Blažević (tužitelj u procesu protiv blaženog Alojzija Stepinca), Ante Josipović (otac bivšeg hrvatskog predsjednika Ive) i student Žarko Puhovski (danas aktualni politički analitičar).
Hrvatsko proljeće je ugušeno. Obračun s liberalnim političkim čelnicima, slobodoumnim ljudima i cijelim narodom, brutalno je okončan.
Zapadna Hercegovina na stotinu načina vezana je uz zbivanja u susjednoj Republici Hrvatskoj. Refleksije masovnog pokreta nisu mogle zaobići njezine prostore.
Kada je u srpnju 1970. Okružno tužiteljstvo podiglo optužnicu protiv Ivana Alilovića, sina Petra i majke Jake, književnika i profesora u mostarskoj Medicinskoj školi, što je govorom poticao na razbijanje bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti, svatko ozbiljan znao je da je vrag šalu odnio. U višenacionalnoj zajednici ovakva optužnica bila je veliki izazov za politički i pravosudni poredak.
U obranu Ivana Alilovića uključila su se najpoznatija odvjetnička imena bivše države: Petar Znaor, odvjetnik iz Mostara, dr. Jerko Šimić, odvjetnik iz Zagreba (brat glasovitih pjesnika Antuna i Stanislava), Berislav Anđelinović, Budislav Anđelinović i Ivan Mužić, odvjetnici iz Splita, Faruk Kapetanović, odvjetnik iz Dubrovnika, Srećko Grgić, odvjetnik iz Metkovića, Veljko Peroš, odvjetnik iz Zagreba, i Veljko Guberina, odvjetnik iz Beograda – najveće ime odvjetničkog staleža bivše države.
Što je potaknulo devetoricu najuglednijih odvjetnika različitih nacionalnosti, različitih političkih i vjerskih uvjerenja, da pro bono – bez naknade – dolaze u Mostar i brane optuženog profesora?!
Nitko od njih nije preuzeo obranu da bi stekao ugled. Svi odreda došli su potvrditi svoj renome, došli su zaštititi čovjeka koji se našao u okolnostima surovog kaznenog progona.
Ivan Alilović nije mogao ugroziti temelje države. Krhke tjelesne građe i slabog zdravlja, nije mogao sebe zaštititi. Njegov grijeh bio je u tome što je rano, glasno i javno progovorio. U “Priči o kmetu Simanu” Ivo Andrić piše:
- U mog djeda Radovana bio je veliki pijevac. Bio je glasan, kao ni jedan drugi. Ujutro rano, sat vremena prije drugih, on bi kukuriknuo da bi se čulo s kraja nakraj sela. Djed je to trpio i podnosio. U jednom času, pijevac je pretjerao, uranio je i to glavom platio.
Profesor Ivan Alilović rano je javno progovorio, rano “kukuriknuo” i to platio trogodišnjom kaznom strogog zatvora.
Osvjedočeni siromah, književnik Ivan Alilović, osuđen je na temelju krivotvorenih isprava i lažnih iskaza dugogodišnjih suradnika Udbe. U Foči se, kažu, posvetio proučavanju ruskih klasika, a svoju patnju sažeo je u misao Mauriaca:
- Ja vjerujem, kao što sam vjerovao kad sam bio dijete, da život ima smisla i vrijednosti. Da ni jedna patnja nije uzaludna, da svaka kap nevine krvi vrijedi.
Posljedice ovog procesa osjetili su i drugi.
Dok je Ivan Alilović izdržavao kaznu strogog zatvora, u veliku dvoranu mostarskog Okružnog suda uselio se novi sudski postupak.
Petar Znaor, predvodnik obrane, morao je sjesti na optuženičku klupu. Poredak ga je želio poniziti i predstaviti kao osobu sumnjiva odvjetničkog morala. Optužnica je bila neutemeljena, ali je uspjela zalupiti vrata velikog ureda. Nakon izdržane kazne, sjećam se, ostao je bez ureda, obitelji i prijatelja. Smiraj je našao u rodnom Imotskom, kao službenik u uredu kolege Paške Repušića.
Svatko tko se dotaknuo ovog procesa imao je poneku neugodnost.
Netko manju, netko veću, netko i onu egzistencijalne naravi.
Damjan Vlašić, odvjetnički vježbenik u uredu Petra Znaora, jedno vrijeme proveo je u pritvoru i, na stotinu muka i prepreka, ishodio upis u imenik odvjetnika.
Paško Repušić morao se braniti od objeda što je u ured, kao službenika, primio osuđenog odvjetnika Znaora.
Glasoviti mostarski liječnici dr. Vjekoslav Barišić i dr. Ante Aleksić – jedan ginekolog, drugi internist, zbog kontakata s braniteljima ostali su bez radnih mjesta u mostarskom Medicinskom centru.
Ne ponovilo se! – kažu vremešni, mudri ljudi.
Sredinom prošloga stoljeća zagrebački odvjetnik dr. Ivo Politeo, zaštitni znak uzvišenog poziva, pitao se:
- Što hoće pravi odvjetnici?
I mi se u ove poratne dane moramo pitati – tko smo i što hoćemo?
Jesmo li pravi odvjetnici ili trgovci pravnim uslugama? Jesmo li moćni temeljem znanja i procesnih vještina ili smo nešto treće?
Pitanje do pitanja. Svako teže i složenije. Za jednu stvar ne treba tražiti objašnjenje.
Odvjetništvo u našoj zemlji prepušteno je samo sebi.
Za posao se borimo i radimo ga sami. Sami osiguravamo uvjete rada, sami plaćamo poreze i doprinose. U našim uredima zaposleno je tisuću mladih pravnika, koji bi, u suprotnom, bili na ulici ili na nekom kolodvoru s kartom u jednom smjeru.
Ni jedna profesija nije dala toliki doprinos zaštiti temeljnih ljudskih prava i sloboda kao što je bh. odvjetništvo.
Preko svojih leđa preturilo je moćne imperije i rigidne sustave uvijek i dosljedno na braniku zakona i zaštite ljudskih prava.
Davno je veliki Aristotel napisao:
- Ne bore se samo vojnici u rovovima, nego i odvjetnici kada nam na sudu, iz dana u dan, brane slobodu, čast i dostojanstvo.
Živimo u vremenu velikih pravnih promjena. U civilnom pravu napušteno je načelo materijalne istine.
U kaznenom pravu zavladao je institut dogovaranja.
Gdje je tu pravo? Gdje je tu pravda?
Neću dočekati, ali sam uvjeren da će se Europa vratiti svojim izvorima, svom kontinentalnom pravom poretku. Sa sjevera Europe takvi povjetarci već lagano pušu.
