Na zapadnoj obali Mediterana, u talijanskoj provinciji Imperiji, smješten je grad San Remo. Grad ima pedesetak tisuća stanovnika, blagu zimu i topla ljeta. Zbog ugodne mediteranske klime i blizine barunica Berte Kinsky i Sophie Hess u San Remu je živio i umro slavni izumitelj Alfred Nobel (1833. – 1896.).
Razočaran u bliže srodnike, zakonske nasljednike i svoje ljubavnice, golemo bogatstvo od 150 milijuna dolara ostavio je čovječanstvu. Da su na dan smrti nasljednici znali što je na običnom komadiću papira napisao, veliko je pitanje tko bi ga i kako pokopao. Vlastoručna oporuka mora se poštovati. To je zakon nad svim zakonima nasljednog prava.
U San Remu tijekom godine održavaju se različite kulturne manifestacije, a najpoznatija je Festival talijanske kancone. Na razdaljini od tisuću i četiri stotine kilometara, u zaleđu Jadranskog mora i Makarske rivijere, u provinciji zvanoj zapadna Hercegovina, smješteni su Međugorje i Posušje, mala mjesta velikih događaja koji kulturnim i duhovnim manifestacijama mirišu na opjevani talijanski San Remo. Netko neupućen može reći da sam s usporedbom pretjerao.
Ja tako ne mislim.
Oduvijek su ljudi u Međugorju i Posušju teško živjeli. Do potkraj prošlog stoljeća, uglavnom, uzgajali su duhan i vinovu lozu. U bezvodnom i sušnom kraju druge kulture teško su uspijevale. Smokva, otporna mediteranska biljka, sa žilama duboko uronjenim u zemlju, pod hercegovačkom žegom zna pokleknuti i ne donijeti svjež, sočan, dobar i koristan plod. Živjeti u ovom kraju nije bila laka ni lagodna stvar, ali takve prilike odgajale su vrijedne, radine i odlučne ljude.
"Hercegovina, osobito ona južna i jugoistočna, ima poseban soj ljudi. To je zemlja s puno kamena i malo ostalog, ali to što se tu rodi, s vodom i zrakom daje zdrave, sposobne, razumne i uspješne ljude", piše nobelovac Ivo Andrić. Jedan pučki napjev kaže: "Hercegovac kukavica nije, smrt ga gleda, on se i njoj smije".
Drugi svjetski rat poharao je zapadnu Hercegovinu. Neupućen svijet, izmučen i ponižen u minulim stoljećima, pošao je za nacionalnim barjakom u uvjerenju da je došao trenutak koji se stoljećima sanjao i čekao. Vlak je pošao krivim tračnicama, s pogrešnim vlakovođama i neukim skretničarima. U izvrsnom romanu "Na Vrbasu tekija" Josip Mlakić opisuje razgovor fra Ante Kneževića, katoličkog svećenika iz Jajca, i Milana Ilića, pravoslavnog popa u istome gradu.
"Svijet se raspametio. Zapamti, Milane, nikog nisam mrzio koliko tu bezbožnu sovjetsku Rusiju. Ali ako ona zarati s Hitlerom, svaki dan ću na svom klečalu moliti za njenu pobjedu". Vinko Nikolić, veliki pjesnik, kaže da je 10. travnja 1941. godine, na dan proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, bio sretan, ponosan, poletan i ushićen, a samo dan poslije, 11. travnja, nesretan, zabrinut i razočaran.
Pjesnički senzibilitet govorio mu je da je vlak pošao putem za nikud, da će se spotaknuti i proklizati u beznađe. U Drugome svjetskom ratu, apsolutno najviše u njegovu poraću, u brutalnom osvetničkom obračunu 368 mladića i mladih očeva iz Međugorja nije se vratilo svojim roditeljima, svojim ženama i vojsci male djece. U mjestu je živio poneki onemoćao starac, vojska žena u crnoj odjeći i mnoštvo male djece. Potpuno identično stanje zahvatilo je ratno i poratno Posušje.
Mostar, administrativno i političko središte okruga, prema ljudima iz zapadne Hercegovine podigao je visoke ograde i prepreke. Tako je bilo sve do čitlučkog obraćanja Cvijetina Mijatovića. Gastarbajterske generacije šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća i međugorski duhovni rasplamsaj (1981.) ovome su kraju otvorili vrata cijelog svijeta.
Danas kroz Međugorje i Posušje vode suvremeni putovi. Putnika, turista i hodočasnika dočekuju mediteranski restorani i hoteli, etnosela i suvremeni sportski centri. Na koncu se čovjek pita – što bi ovi ljudi uradili i što bi sve postigli da su bili oprezniji sa zagrebačkim zavrzlamama 1941. i 1991. godine i da danas imaju stabilniji društveni okvir i svoju Hercegovačku banku!? Banku koja bi ih u dobroj vjeri pratila i poticala njihov rad i napredak.
Teško je u nekome drugom mjestu vidjeti ljude koji se poslu tako predaju i kada zemlju obrađuju, kamen klešu i zidove podižu. Nije teško primijetiti da njihove misli ne lutaju i da njihove ruke ne miruju. Oni su spremni uhvatiti se ukoštac s hercegovačkom žegom, burom i svakom drugom nepogodom. I kada pijetli jutro najave, pripravni su ustati i poslu prionuti, pa i onda kada od države nemaju poticaj i podršku, osim surovih poreza i nameta.
Opisujući stanja s početka prošlog stoljeća, legendarni svećenik fra Didak Buntić (1871. – 1922.) protestirao je i Vladi i pisao:
"Mi kukamo i plačemo nad nepravdom. Naš plač se do neba čuje, ali vi za nas ne marite. Zar je pravo, gospodine ministre, da hercegovačka sirotinja po suncu i mjesecu, po vjetru, kiši i ledu radi poput robova, a da za to ne dobije ni najprostijeg crnog kruha?"
Bosna i Hercegovina te s njom Međugorje i Posušje i dandanas lutaju od nemila do nedraga, od jednog do drugog visokog predstavnika, a oni o njihovoj povijesti, kulturi i duhovnosti znaju malo. Moguće da ništa ne znaju. Ni od novog visokog predstavnika nije očekivati ništa posebno i za narod korisno. Uglavnom, od obećanih reformi ni traga ni napretka, osim što zemlja postaje sve više tuđa i sve je manje onih koji su se u njoj rodili i u njoj žive.
Jer, država diše polovicom pluća, kašljuca i spotiče se na svakoj uzvisini. Nikako se uspraviti i vratiti s pogrešna puta i početi se normalno razvijati, da ljudi prestanu živjeti u nemiru i neizvjesnosti, a mladi i učeni ljudi prestanu odlaziti i na nekim drugim prostorima tražiti mir, spokoj i sigurnost. Zemlja koja je, iz bogzna kojih razloga i dalekih geopolitičkih planova, podijeljena po entitetima, regijama, županijama, političkim strankama, po rijekama i planinama, ne obećava mir i napredak.
Teško je biti mali i nemoćan i živjeti svjestan da drugi mogu uraditi što hoće, kad hoće i kako hoće. Kakva je sudbina zemlje u kojoj nema dogovora ni oko čega? Sokrat, slavni grčki filozof, najznačajniji mislilac zapadne civilizacije, pet stotina godina prije Krista upozorio je demokratsku javnost da društvenu prazninu ne smiju popuniti prevaranti i nedorasli ljudi koji žele samo vlast i moć.
Na tragu Sokratovih misli slavni glazbenik i pjesnik Arsen Dedić pjeva ovako:
Foliranti su prevarili narod,
običan čovjek s pravom bjesni,
oni nemaju osjećaj mjesta,
oni ničega nisu svjesni.
Svake godine, u prvom tjednu kolovoza, u Međugorju se održava Međunarodni festival mladih - Mladifest. U proteklih dvadeset i pet godina u međugorskom marijanskom svetištu iz sedamdesetak se zemalja okupi pedesetak tisuća mladih. Po mnogočemu Mladifest je jedinstvena pojava u suvremenom svijetu, viša i značajnija od Festivala talijanske kancone i svakog drugog glazbenog i umjetničkog uprizorenja.
Svake godine, na prvi dan rujna, Udruga vinara Hercegovine u Međugorju, u raskošnom sportskom centru Nike Dodiga, priređuje gastroturističku manifestaciju u slavu vina, u slavu autohtonih sorti blatine i žilavke. Od pamtivijeka ovim sortama rajskog napitka slave se rođenja, krštenja, svadbe… i tuguje u danima opraštanja od onih koji su se preselili na drugi svijet.
Stari i mudri ljudi kažu da se žilavka pije radi smijeha, a blatina radi ljubavi i grijeha, da se slavlja treba čuvati jer znaju zavesti i prevariti. Kako god, manifestaciju "Blaž" treba slaviti, poticati neprestano. I ove godine, u petak, 1. rujna, za očekivati je izvrsno ozračje, dobru kapljicu i, što je najvažnije, prijateljsko druženje jedne i druge – zapadne i istočne Hercegovine, broćanskih vinarija "Vasilj" i "Ćorić" i trebinjskih – "Vukoje" i "Anđelić". Jer – nema raja bez rodnoga kraja, ni miline bez Hercegovine – kako kaže jedan pučki napjev.
Andriji Vasilju, predsjedniku Udruge, Miri Ćoriću i njihovim suradnicima naklon do poda uz stihove grande pjesnika Luke Paljetka:
Vino je puno neslućenih strasti,
vino je ono što nas čini rasti,
pijmo ga, to više i što jače,
neka vino pjeva, neka loza plače.
Svake godine mnoštvo se oko raskošnih bazena raspjeva, raspleše i zaboravi na neprilike koje ih iz dana u dan prate. Dok država, oko čijih se zidina razmnožila svakakva travurina, zapuštena škripi, puca i pati, ovi vrijedni ljudi naprave ozračje dostojno usporedbe s talijanskim San Remom. Ako netko ne vjeruje, neka prvog rujna prošeta, dođe i uvjeri se.
Početkom ovog stoljeća Posušje se počelo lagano otvarati i živjeti svoj novi život. Posušje je danas pitomo gospodarsko, kulturno i turističko čudo, s velikim i uspješnim privatnim poduzećima, urbanim kućama, suvremenim muzejom, starom i novom crkvom. U Posušju žive vrijedni, čestiti i odani domoljubi.
Posušje je i jedinstveno rodilište obdarenih znanstvenika koji su, unatoč etiketama i hipotekama, stasali do nevjerojatnih visina. Fra Petar Bakula (1816. – 1873.), fra Grgo Martić (1822. – 1905.) obilježili su svoje vrijeme, a na njihov pijedestal došli su mlađi Posušaci, sveučilišni profesori i dekani najprestižnijih zagrebačkih fakulteta: dr. Milan Ramljak, dekan zagrebačkog Pravnog fakulteta i bivši ministar pravosuđa Republike Hrvatske; dr. Vlado Jukić, bivši dekan zagrebačkog Medicinskog fakulteta, i književnik i prevoditelj – dr. Benjamin Tolić. U znak poštovanja i pozitivne kulture sjećanja, 10. rujna ove godine pred Osnovnom školom fra Petra Bakule u okviru Posuškog ljeta otkrivena su poprsja posuških velikana. Načelniku općine i njegovim vijećnicima naklon do poda.
Da sam ja netko, kako pjevaju Indexi, još nešto bih uradio. Pravi simbol posuške umnosti i uspješnosti jedinstveni je dr. Ćiril Zovko. Iz okna kanadskog rudnika diplomirati na zahtjevnom Elektrotehničkom fakultetu, potom doktorirati, osnovati obitelj, na svijet donijeti petero djece, okititi se zlatnim ordenjem Kraljice Majke, pa uz velebna ostvarenja u Zagrebu, u najljepšem dijelu Dubrovnika, sagraditi šest hotela s pet zvjezdica, čovjek se mora upitati – postoji li na ovom svijetu još ovakvih ljudi?
Da sam ja netko, kako pjeva Arsen, da sam načelnik općine, uz poprsja preminulih posuških velikana živom bih dr. Ćirilu podigao poprsje i na satu razredne zajednice dovodio učenike i pokazivao im što živ čovjek, rođeni Posušak, uman, radin i čestit, može postići. Početkom rujna u raspjevanom Posušju okončan je deveti festival klapskog pjevanja. U muškom i ženskom klapskom pjevanju svoje umjetničke snage i domete odmjerili su i Posušju se naklonile dubrovačke, korčulanske, splitske, rovinjske, zagrebačke, mostarske, sisačke, makarske, imotske i druge klape. Posuški stećak odnijele su klape iz Zagreba i Siska.
