Od najstarijih vremena ljudi su svoja raspoloženja pokazivali pjesmom i igrom. U spiljama nastalim u prastara vremena i danas se mogu prepoznati crteži ljudi u pokretu i zanosu. Ne postoji narod koji nije iznjedrio svoju ritualnu igru.
Neki su je doveli i do savršenstva.
Tako je i u našoj zemlji.
U susjednoj Republici Hrvatskoj i Sjevernoj Makedoniji nacionalni ansambli Lado i Tanec do umjetničkog savršenstva izvode folklorne plesove i njihove sadržaje.
U trenucima pučkoga veselja u središnjoj se Hercegovini igraju trusa i poskočica, a u njezinu južnom dijelu - linđo, omiljena igra Dubrovačkog primorja. U središnjoj Bosni mlado i staro igra kolo zvano zavrzlama. I djevojčica, tek stasala, igra, skače i klikće: "Ja ću pitat' svoju mamu kako treba igrat' zavrzlamu!"
U tome je plesnom igrokazu puno pokreta i obrata.
Korak naprijed, dva natrag, jedan lijevo, drugi desno i tako ukrug.
Tragao sam za etimologijom riječi "zavrzlama". Ni jedan rječnik nije mi pomogao. Ni onaj Bratoljuba Klaića (1909. – 1983.), ni Stjepana Babića (1925. – 2021.), pa ni onaj genijalnog jezikoslovca Tomislava Ladana (1932. – 2008.). U običnom pučkom govoru (znam) riječ zavrzlama predstavlja nešto što je zamršeno, složeno i zapetljano.
Nerješivo.
Pučkim plesom zavrzlama slave se rođenja i odrastanja, životna postignuća i svako drugo pučko, obiteljsko i osobno veselje.
Živo je!
Veselo je!
Treba ga znati igrati!
Problem je s drugom vrstom zavrzlame.
Onom koja se, poput korova, proširila iz Daytonskog mirovnog (ne)sporazuma i kao kancerogeno tkivo zahvatila sve pore društvenog života. Osobito u vrijeme izbora na kojim sudjeluje sve što je punoljetno, dakle – odraslo i razumno.
Opet s bezbroj nejasnih pokreta.
Jedni bi na liberalnu, drugi na konzervativnu, treći na lijevu, četvrti na desnu, rigidnu stranu, a mnogi na onu koja im ponudi bilo kakav društveni privilegij. Zato je politička zavrzlama u Bosni i Hercegovini igranka nad svim drugim igrankama.
Sve ovisi o izbornim listama.
E, tu čovjek može biti i ono što nije.
Srbin može biti Hrvat.
Musliman može biti i jedno i drugo.
Netko treći može biti što hoće, što odabere i što mu nešto navješćuje.
Politička zavrzlama s Bosnom i Hercegovinom igra se od davne 1463. godine.
I traje do dana današnjeg.
Po svemu sudeći, zavrzlama se razigrala i nalazi se u svojim posljednjim ritmičkim koracima. Nek' se igra, nek' se pleše. Kolovođe moraju znati da naša budućnost ne može biti u našoj prašnjavoj, blatnjavoj i krvavoj prošlosti. Nije vrijeme za rigidne i neuke političare kakve je u svojim djelima opisao genijalni srpski književnik Branko Ćopić (1915. – 1984.).
U staroj i trošnoj kući narodni tribun Nikoletina Bursać udara dlanom po stolu i majci govori:
"Od sada da znaš – nema Boga!"
Starica stoji iskolačenih očiju, ne vjeruje da je dobro čula:
"Ma šta to reče, nesretniče!?"
"Nema Boga, jesi li čula?"
"Pa otkad to, sine moj?"
"Od večeras, da znaš…"
Starica uzdiše, krsti se i pita:
"Ma, od koga si to čuo, jadna ti sam?"
"Čuo sam od komesara!
Dosta! Boga nema i nema!"
"Pa 'ko će nam kišu dati ako Boga nema, sine moj?"
"Sami ćemo, majko…"
I kišu će nova vlast dati.
Nitko nama ništa neće dati!
Sve će oni uzeti!
I gore i more i sve podredili svojim interesima.
Još uglas govore: "Bosne nema!"
Nema ovakve, nema onakve.
Ako ova agonija potraje, neće biti nikakve!
Banjolučki biskup dr. Franjo Komarica u zanimljivoj knjizi "Skidanje maski" piše i svjedoči:
"Visoki predstavnici NATO saveza, svjetske vojne velesile, otvoreno su mi rekli i ponovili da su naši aktualni nesporazumi nastavak neriješenih odnosa i pitanja iz Prvoga i onog Drugog svjetskog rata.
Vi nas uopće ne zanimate!
U najboljem slučaju – Bosna i Hercegovina samo je staja za našu konjicu.
Obična konjušnica.
Ništa više od toga, oče biskupe.
I upamtite to!"
E, sad, mi mislimo da smo po nečemu važni i bitni.
Ni jedno, a ni ovo drugo.
Naša zemlja ne cvate.
Vene.
Pred ponorom je.
Radnici su obespravljeni, poniženi i svedeni na proizvodni i uslužni servis.
Često su bez osobnog dohotka, uvezanog radnog staža i uplaćenih doprinosa. Umirovljenici preživljavaju. Često i uz pomoć kontejnera. Mladi i obrazovani ljudi odlaze. Sa svih strana dopire miris stroja za koji se ne zna kojim tračnicama putuje, gdje je njegova posljednja postaja i tko su njegove vlakovođe.
Jedno je sigurno: naša zemlja ima prirodne resurse i radine ljude. Nije zaslužila biti na kraju svega i svačega i, kao ubogi siromašak, čekati milost Bruxellesa i Europske unije. Od vremena pregovora, parafiranja, ratificiranja i stupanja na snagu (5. lipnja 2005. godine) nema stabilizacije i pridruživanja. U tijeku je proces sustavne razgradnje i ozbiljnih priprema za početak nove velike zavrzlame.
Neka zavrzlama ne bude samo ratnička.
Svako vrijeme ima svoje kraljeve i careve, sultane i velmože, svoje narednike i sprovodnike. Tijekom stoljeća njihove vladavine, samovolje i tiranije, prema nemoćnim narodima provlačile su se male, a nekada i neopisivo velike nesreće. Iza svakoga razdoblja vladanja jednih ili drugih ostajali su sapeti vulkani osobnih i kolektivnih nesporazuma.
Zato slavni nobelovac Ivo Andrić piše da bosanskohercegovačke nesporazume treba proučavati i kao ozbiljnu endemsku bolest liječiti. Liječiti je svime i svačime da ne bi postala kancerogena opasnost.
Sigurno je da na cijelom svijetu ne postoji čovjek kojega netko nije prezirao ili mrzio. Povijest svjedoči da ne postoje ni narodi čije su granice bile neporeciva i trajna kategorija, trajno zaštićena od nauma osvajača. Oduvijek su na prvom udaru bili mali narodi na čijem se prostoru nalazi žarko sunce, bujne i bistre vode, čisto more, guste šume i rudna bogatstva.
Za grad Mostar mnogi će reći da je pun humora i liskaluka.
Tako je bilo nekada.
Pritisnut nevoljama rata, još više njegova poraća, grad je utihnuo. Kada se svijetom pronijela vijest da u Drežnici, dvadesetak kilometara sjeverno od Mostara, postoje enormne zalihe nafte najviše kvalitete, jedan šaljivdžija reče:
"Lako ćemo mi s ovim vladama!
Kakve su da su, naše su.
Ali, ako je istina da u Drežnici postoje tolike zalihe nafte, ne piše nam se dobro.
Nastradat ćemo!"
Ova naoko lagana i vrckasta šala govori o vremenu bezdušnog kapitalizma i straha koji se uvukao u mali i nezaštićen narod.
Ovo je vrijeme dvadeset i prvoga stoljeća.
Moramo se osloboditi mitova, iluzija i zabluda.
Jer nad našom zemljom i našom sudbinom glavu su nadvili veliki i moćni. Oni koji strpljivo čekaju priliku uzeti što misle da uzeti mogu.
Prošlost ne može biti naš putokaz.
Živjeti tako znači izgubiti nadzor nad svojom glavom.
Izgubiti sposobnost o njoj, odgovorno brinuti.
Bez obzira na godine rata i poraća, u susjednoj Republici Hrvatskoj, u Zadru, Splitu i Dubrovniku, održavaju se ljetni festivali. Gradovi se razigraju, rasplešu, raspjevaju pa u te dane čovjek osjeti posebnu radost. Godinama, kao gost, boravim u gradu podno Srđa baš u vrijeme održavanja Dubrovačkih ljetnih igara. Teško je u jednoj kolumni sažeti dvadesetak godina festivalskih radosti i susreta s dragim ljudima.
Istina, baš u ove dane valja se sjetiti onih koji nisu s nama, s kojima sam proveo toliko vremena i doživio toliko radosti. Zajedno sa svim članovima mostarskog Ogranka Matice hrvatske, dugujemo im veliku zahvalnost. Svojim prinosom i nastupima kulturnu manifestaciju Mostarsko proljeće doveli smo do punopravnog članstva u Savezu europskih festivala.
Na onaj drugi svijet otišlo je dvanaest apostola Mostarskog proljeća:
Vjekoslav Šutej, slavni dirigent (1952. – 2009.)
Josip Jupa Juvančić, redatelj (1936. – 2021.)
Ivica Kunčević, redatelj (1945. – 2022.)
Miše Martinović, glumac (1926. – 2021.)
Pero Kvrgić, glumac (1927. – 2020.)
Jagoda Buić, likovna umjetnica (1930. – 2022.)
Đelo Jusić, glazbenik (1939. – 2019.)
Arsen Dedić, glazbenik (1938. – 2015.)
Vice Vukov, glazbenik (1936. – 2008.)
Krunoslav Cigoj, glazbenik (1949. – 2015.)
Luko Paljetak, književnik i akademik (1943. – 2024.)
Dragutin Tadijanović, pjesnik (1905. – 2007.)
Milan Bandić, gradonačelnik Zagreba (1955. – 2021.).
Dubrovnik je zimi dosadan i nezanimljiv grad. Međutim, kada dođe veljača i oglasi se fešta sv. Vlaha, sve krene u drugome smjeru. Neobičan mladić iz daleke Armenije, posvećen kršćanstvu, putovao je svijetom i pomagao. Pomagao siromašnim ljudima i onima koji su bili bolesni.
Činio je i druga dobra djela.
I postao svetac.
Postao zaštitnikom grada Dubrovnika.
Najveća crkva u Dubrovniku, s njegovim kipom na pročelju, sagrađena je 1715. godine po projektu talijanskog arhitekta Marina Gropella. Na istome je mjestu postojala crkva, ali je u razornom potresu 1349. godine do temelja porušena. Pravim čudom ostao je neoštećen kip sv. Vlaha.
Sve drugo je porušeno i izgorjelo. Kao nebeski namjesnik, sv. Vlaho do dana današnjeg predano i odano čuva Grad i njegove ljude od svakoga zla i nesreće. Mnogi roditelji muškoj djeci daju ime Vlaho. Postoji vjerovanje da će ih sv. Vlaho zaštititi od nepravde i nesreće.
U vrijeme moćne Dubrovačke Republike lik sv. Vlaha nalazio se na njezinu službenom pečatu i metalnim kovanicama. Na vratima dubrovačkog kneza stajao je natpis: "Obliti privatorum, publica curate! Brinite o općem, zaboravite na privatno!"
Bila je to moćna država, i to ona koja je prva priznala Sjedinjene Američke Države. Tajnim kanalima, 1783. godine, diplomacija Dubrovačke Republike bila je zamoljena pomoći pobunjenicima osloboditi se jarma engleskog kolonijalizma.
I tako bi!
Dubrovačka Republika prva je država koja je priznala novu tvorevinu - Sjedinjene Američke Države. Iza nje učinila je to Kraljevina Maroko.
S proljeća i s vremenom uskrsnih blagdana Dubrovnik se pretvori u hodočasničku postaju. U to vrijeme svakakvih se jezika može čuti i svakakva svijeta nagledati. Kada krenu Dubrovačke ljetne igre, kada knez od Grada zapovjedi – "Neka uđu!" – i začuju se taktovi Gundulićeve "Himne slobodi", Grad se, poput raspukla cvijeta, rastvori i pretvori u svaku umjetničku radost.
I to traje 45 dana.
Burna je povijest slavnog mediteranskog grada. Dugo je liječio rane teškoga potresa iz 1667., brutalnog napada turskoga vazala Radoslava Pavlovića. Dubrovniku je u pomoć priskočio bosanski knez Matej koji je stolovao u Srebreniku. O tom se događaju malo piše i o njemu tek ponetko nešto zna. Brutalna je bila i srpsko-crnogorska agresija iz 1992. godine. Sv. Vlaho, s kamenom maketom Grada u ruci, danju i noću bdije i čuva ga od najezde barbara, od svakoga zla i svake nesreće.
Mostar je oduvijek bio naslonjen na Dubrovnik i njegovu kulturnu tradiciju. U Grad se odlazilo na školovanje i ljetovanje. Osobito od vremena kada je moćna Austro-Ugarska, dukatima i zlatnicima, probijala uskotračnu željezničku prugu do Zelenike i Dubrovnika. Pruga je bila duga 155 kilometara. U ljeto 1968. godine komunistički bedaci ukinuli su je i cijeli kraj gurnuli u vrijeme davnih stoljeća.
Oživjet će nova pješačka pruga.
Ona će, u istoj dužini, voditi od benediktinskog samostana i dubrovačke Uvale sv. Jakova do istoimene župne crkve u Međugorju. Prvo pješačko putovanje krenut će 24. rujna, a pet dana poslije osvanut će pred crkvom sv. Jakova u Međugorju. Tko zna, možda se pojave politički mudraci pa će i ovu pješačku stazu zabraniti i ukinuti!
Zaživjet će nova veza Dubrovačkog primorja i hercegovačkog zaleđa.
Neka je sretno prvo i svako iduće putovanje.
