Prije dva tjedna ova je kolumna predvidjela da Kurzov pristup rješavanju problema s neujednačenim isporukama cjepiva protiv Covida-19 po različitim državama članicama EU vodi prema nula dodatnih doza za Austriju, a da Plenkovićev pristup vodi prema milijun dodatnih doza za Hrvatsku. Prošloga četvrtka pregovori o raspodjeli tih 10 milijuna ubrzanih doza konačno su završeni i Hrvatska je dobila 747 tisuća, a Austrija nula dodatnih doza. Prije dva tjedna malo tko se usudio predviđati konačne brojke u ishodu tih prilično kompliciranih pregovorima među 27 država članica, ali naša prognoza u osnovi se pokazala točnom. Austrijski kancelar odabrao je potpuno pogrešan pristup rješavanju tog problema, čime je iziritirao mnoge prijatelje i zapalio mnoge mostove, ne postigavši pritom ništa od onog što je želio.
Hrvatski premijer, s druge strane, odabrao je sofisticiraniji pristup, bez lažnih optužbi, konstruktivno, s ciljem da se problem riješi, a ne da se svi posvađaju, a problem ostane. I postigao je što je želio postići. Hrvatska je po ranijim prijedlozima u tim pregovorima o raspodjeli 10 milijuna doza mogla dobiti čak 1,4 milijuna doza, a na kraju je dobila 747 tisuća i time može biti zadovoljna jer je to uspjeh unutar objektivnih, realnih mogućnosti. S tih 747 tisuća dodatnih doza možemo računati da do kraja drugog kvartala, dakle do 1. srpnja, bude procijepljeno 45,29 posto stanovništva. Što je znatno bolje nego procijepljenost od 36 posto, koliko bismo maksimalno mogli doseći do kraja lipnja da ovakvo rješenje nije pronađeno.
Ali je i dalje znatno manje od prosjeka procijepljenosti u EU (57 %). Što nas dovodi do važnog pitanja: zbog čega je Hrvatska odabrala tako lošu kombinaciju i složila jedan od najslabijih vakcinacijskih portfelja u EU? I tko je za to odgovoran? Problem je, dakle, djelomično riješen, ispravljen, ali to ne umanjuje važnost pitanja zašto smo si uopće stvorili takav problem. Zašto hrvatska Vlada pri prvom ugovoru koji je Europska komisija ispregovarala s Pfizerom nije odabrala rezervirati onoliko doza koliko joj je bilo ponuđeno prema udjelu hrvatskog u ukupnom stanovništvu Unije?
Odabrali smo samo 46,1 posto ukupne opcije koja nam je bila ponuđena. Samo je Latvija odabrala manji postotak svoje ukupne opcije - 41 posto. Premijer se pravda argumentom da nije bilo moguće znati da će Astra Zeneca tako podbaciti u isporuci u prva dva kvartala, a da će Pfizer i BioNTech biti najpouzdaniji u isporuci svog cjepiva. Ali to je slab argument. Europska unija sklapala je ugovore s više različitih kompanija upravo zato da, ako jedna podbaci u masovnoj proizvodnji, ne ostanemo potpuno na suhom, nego se oslanjamo na druge, u nadi da neće valjda svi podbaciti. Slijedom te logike, i naša je država trebala rezervirati po 0,9 posto (koliki je naš udio u stanovništvu EU) u svakom od prvih sklopljenih predugovora između EU i proizvođača cjepiva.
Trebali smo uzeti 100 posto (ili barem ne manje od 90 posto) svake ponuđene i pripadajuće nam opcije: 100 posto opcije Astra Zenece, 100 posto opcije Pfizera, 100 posto opcije Moderne, i Johnson & Johnsona… Jer bismo time najbolje slijedili logiku čitave Unije, logiku da ne držimo sva jaja u jednoj košari, nego u više njih. Vlada je to propustila napraviti. Sada je djelomično ispravila propust, ali propust se dogodio, nije iščezao. Sva je sreća da u EU uvijek možemo računati na solidarnost i da, kakav god novi oblik pomoći Unija smisli u krizi poput ove, Hrvatska po kriterijima za raspodjelu te pomoći stoji toliko loše da uvijek dobijemo znatan dio kolača.
Skoro pa bismo mogli reći: ne mogu oni tako dobro smisliti kriterije za pomoć koliko mi možemo stajati loše po svim tim kriterijima. Tako je i s fondom za oporavak od koronakrize: gospodarstvo nam je toliko loše da smo ispali država s najvećom očekivanom pomoći po glavi stanovnika. Ali to, da u svemu stojimo toliko loše, nije bilo zadano i nije moralo vrijediti i u sklapanju vakcinacijskog portfelja. Naručivanje cjepiva nije gospodarstvo s nataloženim strukturalnim poremećajima, nego je nešto u čemu se kretalo “ab ovo”. Mogli smo biti pametniji i bolji barem toliko da se ne dovedemo sami u poziciju najgorih u EU, kojima treba pomoći. I kojima - opet naglašavamo: srećom - Unija na kraju po principu solidarnosti zaista i pomogne.
